Proteklog vikenda 11. i 12. rujna uživali smo u ljepotama i čaroliji Velebita. Premda je te doživljaje i osjećaje teško opisati, nekako ću pokušati. Dakle, deset planinara HPD-a Zrin krenulo je oko 6 ujutro automobilima iz Petrinje prema Gospiću. Predahnuli smo u restoranu Mirjana nadomak Rastoka, omiljenom odmorištu Saše, organizatora izleta.
Nakon Gospića produžili smo prema Rizvanuši nakon koje je uslijedila makadamska cesta. Za početak penjanja trebalo je dobro rasporediti teret na leđima sa hranom, pićem i opremom potrebnom za dva dana Velebita. U prijevodu – svima su naprtnjače bile jako teške. S njima smo se penjali kroz šumu otprilike sat i pol prije dolaska do planinarske kuće Visočica na 1415 m.
Nakon kratkog predaha i smještanja u kuću uslijedilo je još pola sata penjanja do vrha Visočica na 1619 m. Tih pola sata bila je dječja igra, tj. bilo je puno lakše penjati se bez težine na leđima. I onda, na samom vrhu srce se svakom od nas deset ispunilo ushićenjem. Svaka kap znoja, svaki žulj na nozi, svaki ubrzani otkucaj srca, sav napor penjanja do vrha dobije na važnosti. I kažeš samom sebi – stvarno se isplatilo pomučiti se za nestvarne vizure, obrise velebitskih vrhova, unutrašnjosti Like, Jadranskog mora i otoka, za vjetrić koji te hladi na vrhu, za oblačiće koji su tu malo ispod tebe, za jato ptica koje lebdi oko tebe, za cjelokupan doživljaj. Ili privilegiju. Ili čast. Kako god nazvali to stapanje sa prirodom, ono izaziva najljepše ljudske osjećaje. I dovoljno je prileći, snimati, upijati zvukove na vrhu, svu tu silnu energiju, opustiti se i uživati. Vrijeme nam je bilo izuzetno naklonjeno, čak niti večer nije bila prehladna. Uživali smo u zalasku sunca, ali i u vedrom zvjezdanom nebu provjeravajući svoja astronomska znanja. Dajem ruku u vatru da nikome od nas nije nedostajala lijena tv večer uz neku seriju. U planinarskoj kući nismo bili sami, ali nekako smo se svi skupa snašli, pronašli svoj kutak za odmor i san.
Drugo jutro nakon doručka, kave i pakiranja spustili smo se do auta kojima smo odmilili makadamom, pa cestom do Smiljana. U memorijalnom centru Nikola Tesla prisjetili smo se i otkrili mnoge detalje iz života genijalca koji je svojim izumima zadužio cijeli svijet. Simpatično, zanimljivo i interaktivno su prikazane Tesline vizije, opsesije, događanja iz društvenog života, ali i eksperimenti i patenti. Vjerujem da nitko nije ostao ravnodušan, tj. da je svakoga od nas zagolicao neki djelić Teslinog života i njegovih ogromnih postignuća.
Prizemljili smo se u pizzeriji Tomislav u Gospiću, pa puni dojmova uputili prema Petrinji. Meni vožnja od tri sata nije bila dovoljna da skupim sve doživljaje. Još ih skupljam i sređujem. I pokušavam ih prenijeti svima vama zainteresiranima. Hvala svim Zrinovcima, velikima i malima, na druženju i doživljaju protekla dva dana!
Za više fotografija s ovog izleta posjetite Facebook stranicu HPD ZRIN Petrinja.