Ne može planinarskoj ekipi nitko ništa, ni kiša niti blato, jači smo od sudbine. Još i dodatno motivirani jer su u PD - u Djed napravili izvrstan potez kad su polazište za tradicionalni planinarski izlet Ledererovom stazom prebacili sa 3. volinjskog mosta upravo na Volinju, dobilo se malo na težini zbog kratkotrajnog, pomalo strmog uspona na Petrovića brdo, a i sama staza je postala još zanimljivija.

 

 

A za Volinju mnogi nisu ni čuli, rekli bi da je to neko brdo ili potok. Sada privremeno (valjda) željezničko slijepo crijevo, vlakovi ne idu dalje, mada most preko Une stoji, a nekad su brzi jurili sve do Banja Luke i Sarajeva ili šibali u maglene daljine uz zelenu i brzu Unu pa skroz do Splita, premda ne treba zaboraviti ni „Ćiru“, u početku sa drvenim klupama za 2 ili 3 putnika, dok je pretrpan nemoćno huktao i puktao uz uzbrdicu od Volinje do Hrv. Kostajnice odvozeći ili dovozeći svakodnevno radnike iz bosanskih brdovitih sela za Željezaru Sisak, a bogme je znao pretrpan nekad i stati između 2 tunela, pa svi putnici - briši van, dok uhvati zalet, obično vikendom, za 1. Maj ili Dan Republike, nije bilo dovoljno vagona pa se vozilo i u teretnom vagonu, visilo na ulaznim željeznim stepenicama ili sjedilo na krovovima vagona, dok se pjesma orila odozgo do preko Une, sve do blizu tunela, kad je upozoravajući pisak lokomotive uspio nadjačati sveopću dernjavu, a veseljaci na krovu, naravno da su dotle mnogi već polupripiti, se povaljali po onim krovovima vagona, da ne bi tko bio skraćen za glavu, ali se zato nagutali dima i čađe iz „parnjače“ u tunelima.

Danas je to teško i zamisliti, a kamo li napraviti, niti ima više tako hrabrih i ludih, a i popili bi danas masnu kaznu ili završili u bajbokani.

 

A bio je tad i „motorac“, malo udobniji motorni vlak sa mekanim, tapeciranim dužim klupama pa su umorni „Željezarci“ znali pozalijegati i zaspati, zauzimajući odmah po 3 - 4 mjesta za sjedenje, često skinutih tvrdih radničkih cipela sa žuljevitih nogu, šireći svakojake miomirise od smrdljivih iznošenih kožnih cipela, neopranih čarapa, često sa rupom ili neopranih nogu.

 

Pa tko je uopće vidio prati noge ili čarape svaki dan, to se radilo samo kad se moralo pregaziti potok ili se išlo na seosko prelo ili narodni zbor. Trgovine su bile rijetke i daleke, ono malo novca se čuvalo za platiti porez ili kupiti knjige djeci za školu, barem da završe osnovnu, kako je država nalagala, pa se sapun sakrivao, a „Plavog Radiona“ svaka kuća nije ni imala. Ali zato je bilo luga, pa kad se rublja i vremena skupilo dovoljno, drveno korito na rame, prakljaču pod ruku, na potok, pa udri prakljačom po tkanini na ravnoj kamenoj uglačanoj ploči.

Ne dao Bog da je netko ošteti ili razbije.

 

Koliko god higijena nije bila na nekom nivou, bili su to dobri, vrijedni i radišni ljudi, ustajali u 2 poslije ponoći, pješačili i po 2 sata da bi uhvatili jutarnji vlak i stigli redovno na posao, preznojavali se po pogonima od teškog rada i još nagutali prašine, oglušili od silne buke kakvu ni „Deep Purple“ ne može proizvesti na koncertima, jedini odmor osim kratkog sna su uspjeli uhvatiti u onom istom vlaku, jer čim se vrate kući i nešto pojedu, kave ako ima, čekala ih drvosječa ili njiva.

 

Pa se i djecu pravilo gdje se stiglo.

 

Jel' se tko prao prije toga?! Nije!

A djece bilo u svakoj familiji barem petoro, šestoro. I više, ako se omakne.

 

Jesu ti vrijedni ljudi planinarili?! Naravno, nije im ni palo na pamet.

Ali zato se ekipa iz Zrina u izvrsnoj organizaciji naše predrage kolegice, već dokazano sposobne i na masovnim planinarskim izletima sakupila u petrinjskom parku i krenula put Hrv. Kostajnice. Ljubazni domaćini, ujedno i dobri prijatelji iz PD –a Djed, mala, ali entuzijastička ekipa, sposobna i za strašne planinarske izlete, ne ustručavaju se ni ferate, zdravi seljački doručak kojeg smo nepravedno podcijenili, kad ste posljednji put jeli kruha i masti sa mljevenom paprikom i solju ili kruha i domaćeg pekmeza, fućkaš sve nobles namaze, lijep izbor rakija i orahovca (djeco, nemojte to raditi), a i čaj je dobro došao zbog prohladnog vremena, a bilo je tu još koječega.

Najviše prijatnog društva.

 

Vlak se već spominjao (ovdje se kompletiramo s prijateljskom planinarskom ekipom iz HPD – a Sisak), samo je ovaj moderniji, ugodniji, ali ne možeš sjediti na stepenicama vani, niti viriti kroz prozor (Selma, Selma, zdravo Selma, i molim te ne naginji se kroz prozor…), a ni nagutati već spomenutih dima i čađe, pa ni iskoristiti mrak u tunelu – stalno svijetli, ma već si u Volinji.

 

Una ostaje dolje ispod nas, kroz krošnje drveće u ovo doba godine se ne zeleni zbog povremenih oborina i mutnih pritoka, povremeno sitna kiša (pa ti vjeruj prognozi), kroz šumu jednokratna kabanica će ostati jednokratna mada je ljubazna organizatorica imala u rezervi nekoliko „ganc“ novih, mjestimice malo blata, koga to uopće smeta, u dobrom društvu i raspoloženje uvijek na vrhuncu, prate nas i 2 živahna psića, neumorno jurcajući po šumi, jednog je ponekad i teško dovabiti nazad, ima rupa od lisičjih jazbina, moguće čak i da imaju mlade.

 

 

Jedan poveći domaći žućo prati nas strpljivo kao pravi domaćin dostojanstveno uz kolonu.

Obavezno slikanje kod spomenika i put prema kostajničkom željezničkom kolodvoru, ispozdravljali se i izljubili (meni nitko nije ni cmokicu), Zrinovci posjedali u aute (vozači su nam kasnije vjerojatno spominjali familiju koliko smo blata unijeli), pravac restoran za kojeg nikad nisi čuo.

A restoran na pravom mjestu za tajne ljubavne parove, podaleko od glavne ceste, ne bi ga Bog našao, navodno imaju i sobe (nemojte sad da ispadne da vas ja motiviram da idete „u kvar“), u cjeniku ima svašta za jesti i piti, ali tamno pivo nećeš dobiti.

Ni kečigu.

 

Ali zamalo ostasmo i bez drage nam kolegice.

Jedan dobrodržeći, elokventni penzić u najboljim godinama, poprilično pripit i brbljav, časti cijelu kafanu (interesantni su ti razmetljivi seoski šarmeri, oduvijek su mislili da te mogu kupiti sa jednim ili dva pića kao da si neki siročić pa nemaš ni za pivo ili dva mala), nameračio se na jednu našu zgodnu kolegicu, pa nikako sjašiti, pozna sve živo i mrtvo, nudi neke 2 kuće kod Špara (ušparao čovjek), ženio bi se pa gotovo, ali ne kaže da će je paziti i maziti, valjda misli da to ide kao nekad kad je bio mlad, odeš na seosko prelo ili narodni zbor, pokupiš lijepu curu i odvedeš na štagalj, pa ako se zeznete i zaspite pred jutro slatko umorni i kojim slučajem vas pronađu onda si oženjen.

Ili prebijen. Možeš birati.

 

Ako odlučiš da si oženjen, eventualno dobiješ kravu u miraz, oni sretniji i komad njive ili šume. Prebijen pokupiš slomljena rebra i poneki zub.

Mada ti brzi brakovi nisu nekad trajali više od par dana. Počesto je mlada snaša znala zbrisati odmah kad je uvidjela da će grljenja i ljubljenja kao na štaglju biti sve manje, a kopanja kukuruza ili žetve žita srpom po ljetnoj žegi sve više.

Međutim, bilo je i situacija da novopečeni mladoženja kad ga popusti prvobitni zanos (danas bi rekli – hormoni) ili njegovi roditelji otjeraju mladu, kulturni bi rekli – vrate, jer nije prošla osnovne testove, da je sposobna izvući kravu za rep iz štale ili odnijeti vreću žita, obično je bila platnena sa uprtama, od 20 kg, preko brda do mlina na potoku, zna to biti i 2 km u jednom smjeru i donijeti samljeveno brašno istom stazom.

To već ide u domenu planinarenja.

 

Nije onaj nametljivi prosac shvatio poantu, da naša draga kolegica ne treba silne kuće i da provodi cijele dane u šopingu, uostalom, toga se zasitiš nakon nekog vremena i osjećaš se isprazno, ako ne dobiješ i ljubav i pažnju, a i voli i planine i družiti se, pa ga je ako ni zbog čega drugog, otkantala na finjaka.

A razdragana planinarska ekipa je osim pića uspjela dobiti i nešto za jesti, zamirisale su pržene lignje i pečene pastrve, mada se na početku činilo da neće ukaljati zube.

 

Svaka dobra bajka obično ima sretan kraj, pa i ova završava tako da su se svi siti, veseli i debeli vratili svojim kućama (sa izuzetkom nas par mršavaca bez kečige).

 

 

Ledererova staza, 01.2024

Autor: Mile Mrinković