Naše društvo odlučuje se pridružiti pohodu za poginule hrvatske branitelje na Velebitu, u organizaciji Udruge SJP „Grom” i HPD „Gora” iz Zagreba, po prvi puta. Ideja pohoda je odati počast braniteljima Velebita na naš planinarski način: zajedničkim usponom na Sveto Brdo (1751 m), svetom misom zadušnicom na visoravni Dušice i druženjem u Sv. Roku. Organizator pohoda odabrao je najlakši prilaz visoravni Dušice s namjerom da bude pristupačan što većem broju zainteresiranih sudionika, svih dobnih skupina, razina kondicije, iskustva, pa čak i invalidima. Naš cilj je svakako bio vrh Sveto Brdo. Taj velebni vrh, samo šest metara niži od najvišeg velebitskog vrha, od davnina je intrigirao ljude svojom pojavom koji su mu i dali ovako znakovito ime, vrh je upečatljiv jer je u obliku piramide i nezaklonjen, vidi se i sa nekoliko stotina kilometara. Za nas nosi sjećanje na bliske nam događaje iz rujna 1991. godine, kada su prognani stanovnici lovinačkog kraja, potražili spas, upravo ovdje ispod Svetog Brda, hodnjom od Krča, preko Dušica i Libinja, stazom dugom 30-tak kilometara do Starigrada, zaštićeni velebitskim krajolikom. Sveto Brdo nam je važno i zbog toga što su pripadnici planinske satnije Velebit 1992. godine, ondje postavili hrvatski stijeg kao simbol svoje hrabrosti i odlučnosti u obrani domovine.
Nas jedanaest, krenuli smo automobilima u petak u 18 sati prema Lovincu, gdje nam je bio smještaj. U Lovincu biramo sobe kod ljubaznih domaćina Topića i posvećujemo se kasnoj večeri. Subota, buđenje u 5:30, kava i doručak, brzo sređivanje i već u 6:30 krećemo put Svetog Roka. Kod Hostela Sv. Rok dočekuje nas organizator Josip Lukinić Jopa iz HPD Gora, uz pozdrave iznosimo i svoje planove kako odmah krećemo ka početnoj točki pohoda (prvo okretište - Blato) kako bi izbjegli gužvu i probleme s parkiranjem na šumskoj cesti. Nastavljamo Majstorskom cestom prema Malom Alanu, oduševljeni kvalitetom makadamskog puta koji je ove godine dodatno „ispeglan”. U blizini Malog Alana silazimo sa Majstorske c. i krećemo šumskim putem prema predviđenom okretištu gdje ostavljamo aute. Tu je bio početak našeg hodanja, još nekih tri kilometra do zadnjeg okretišta gdje nas čeka kombi organizatora gdje uzimamo prigodne majice „Velebit” uz donaciju koja je namijenjena Dječjoj bolnici Srebrnjak.
Nakon toga krećemo prelijepom šumskom stazom prema visoravni Dušice, visokom bukovom šumom koja nam pruža hlad, i nakon 1,6 km stižemo na livade gdje su se nekada ljeti čuvale ovce. Tamo nas dočekuje već mnoštvo planinara, a i naši dragi prijatelji Dražen i Marela, isto tako susrećemo se i sa našim članovima Margaritom i Tomislavom, koji tamo stižu u drugom „aranžmanu”.
Ubrzo, nakon kraćeg odmora na Dušicama, krećemo prema Svetom Brdu, usput skrećemo do obližnjeg skloništa Dušice, tamo susrećemo nekolicinu veterana i nakon isprobanih domaćih proizvoda kojima su nas počastili, vraćamo se na našu stazu preko livada i kroz šumu gdje počinje ozbiljan uspon. Naš Marko provjerava svoje stanje šećera i odlučuje ostati u hladu dok mi nastavljamo prema vrhu.
Najteži dio uspona odabranim smjerom, od Malog Alana, preko Dušica do vrha Sveto Brdo je upravo ovih zadnjih 650 metara, gdje se savladava nešto malo više od 230 metara visinske razlike i 60° nagiba. Ovdje planinari imaju priliku zaraditi nagradu koja ih čeka na vrhu, i to u obliku osobne satisfakcije zbog napora koji su uložili i u obliku prekrasnih vidika, koji se pruža u svim pravcima od 360 stupnjeva, jer ne zovu ga zabadava „Kraljem panorame”.
Nakon duže pauze na vrhu, uživanja i fotkanja, vraćamo se prema Svetom Roku jer dolje je nastavak fešte. Ispred Hostela Sv. Rok, organizator časti grahom i gulašem, ima nečega za smočiti grlo, a svira i TS Velebit, tu smo se najeli i napili, tako da u 18 sati krećemo nazad prema Petrinji, gdje stižemo malo prije 22 sata.
Hvala svim učesnicima! Hvala organizatorima: Jopi sa njegovim „Goranima” i Udruzi SJP „Grom”!
Posebno hvala Saletu na trudu oko organizacije smještaja.
Vidimo se opet na Velebitu!
A. Tomašić