Hrvatsko planinarsko društvo ''Zrin'' Petrinja

Kalnik 2019.

Kalnik 2019.

Prema planu izleta za ovu godinu, Kalnik u mom aranžmanu bio je predviđen za svibanj. Međutim, odgođen je za neki drugi termin, a to je bilo u subotu 23. studenog 2019. Okupila se družina od osam planinara HPD-a Zrin i sa dva automobila iz Petrinje krenula put Kalnika. Putovali smo lokalnim cestama preko Siska, Popovače, Ivanić Grada i Križevaca do Kalnika. Sve laganini, bez žurbe, frke i panike. To je podrazumijevalo kavicu u Gradskoj kavani u Ivanić Gradu, dolazak do planinarskog doma Kalnik na 480 mnv, planinarenje od doma do najvišeg vrha kalničkog gorja Vranilca na 643 mnv, nastavak hodanja hrbtom kraj smjerokaza, drugog uzletišta za paraglajdere i strmi spust te povratak do planinarskog doma poučnom stazom uz vidikovac, ostatke crkve Sv. Martina i Igrišče - otkrivene ostatke urušene kuće iz brončanog doba, dakle od prije 3000 godina. U planinarskom domu uslijedio je zasluženi odmor i ručak. Tu našoj planinarskoj priči nije bio kraj jer smo se nakon odmora penjali na ostatke Starog grada Kalnika koji se prvi put spominje u 13. stoljeću. Vidici su bili fantastični, cijeli Kalnik, ali i pogledi na Zagorje, Prigorje i Podravinu bili su okupani zrakama sunca. Međutim, cijeli izlet, obilazak svega nabrojenog  (a tu je još i kava u Gradskoj kavani u Križevcima na povratku), privilegija boravka u Njezinom Veličanstvu Prirodi ne bi bila potpuna bez dragih ljudi. Smijeh, dogovori, podrška, hodanja, čavrljanja, fotografiranja, educiranja, glupiranja i okrjepe obilježila su dan. Hvala vam, dragi moji prijatelji, na toj divoti! Izlet na Kalnik je bio u mojoj organizaciji kojom sam skroz zadovoljna. Tim više što je to, bez obzira na dugogodišnji planinarski staž, bio prvi izlet koji sam organizirala i vodila. Uvjerena sam da nije i posljednji. :)

Kristina Suppe

 

Kremen 2019.

Čitajući prije polaska na put Planinarski vodič po Hrvatskoj Alana Čaplara saznala sam kako je Kremen peta po visini planina u Hrvatskoj, nalazi se u Lici, u Zadarskoj županiji, a visoka je 1590 m. Osim detalja o samoj stazi, pristupu, informacijama o vrhu, zapeo mi je za oko detalj kako je jako slabo posjećena planina s obzirom da je poprilično udaljena od većine hrvatskih gradova. Mi smo odlučili uvjeriti se sami je li to baš tako. Naš maestro ovog puta je bio Saša G. koji je jedini od nas osam već imao priliku penjati se na Kremen. Prijavilo se sedam Zrinovaca i jedan sisački planinar. Iz Petrinje smo sa dva automobila krenuli u 6:00 sati. Nisam baš bila presretna činjenicom da sam ja jedan od dva vozača jer je kombinacija vožnje, odgovornosti za suputnike i planinarenja (nakon kojeg opet voziš dok ostali spavaju i odmaraju) poprilično naporna i iscrpljujuća. Stali smo u Mirjani na kavi i osvježenju, kao i tjedan dana ranije, na putu za Obrovac. Put smo nastavili prema Bruvnu u kojem smo skrenuli na cestu prema Donjem Lapcu. Makadamskom cestom se nismo dugo vozili jer nismo vozili terence, pa se naši limeni ljubimci i njihove gume ne bi baš ludo proveli. Tako je laganini krenulo naše hodanje. Cesta je bila laganini, a nakon nešto više od sat vremena ušli smo u šumu prateći markacije. Eeee, to više nije bilo laganini hodanje nego strmi uspon koji je, što smo se više približavali vrhu, bio sve strmiji. Sat vremena i 15 minuta nakon ulaska u šumu i početka žestokog penjanja bili smo na vrhu. I taj završetak uspona, tj. dolazak na vrh, prekrasni vidici, još ljepši bijeli puflasti cumulusi i opuštanje uz hranu i piće je baš ono najljepše što te vuče gore i naganja da upregneš još koji atom svoje snage prilikom penjanja, dok si uspuhan, znojan, klecavih koljena... Da smo ostali malo dulje na vrhu Kremena, uvjerena sam da bi malo dremnula zavaljena na travici. Neki i jesu nakratko zahrkali, kad već nisu imali privilegiju dremuckanja putem. Osim nas do vrha se popelo i mlađe društvo zadarskih planinara. I to je bilo to. Putem ni žive duše, kako na penjanju, tako i na spuštanju. Baš kako je Čaplar napisao. Dobro, Šuco je na silasku sa Kremena vidio jedno živo biće kod tzv. izvora koji je zapravo barica sa nimalo pitkom vodom. I potjerao to otrovno živo migoljavo biće koje nazivaju poskokom. Dok smo još meditirali na vrhu, čuli smo grmljavinu što nas je ponukalo da se što prije počnemo spuštati. Još u šumi, prije izlaska na makadamsku cestu čuli smo šuškanje kapljica kiše po lišću. Međutim, po izlasku iz prirodnog zaklona krošnji drveća ta kišica razvila se u ljetni pljusak i tuču uz povremene udare gromova nekih 300-400 metara od nas (sudeći po brojanju sekundi nakon sijevanja groma). Svih osam planinara skupilo se ispod jedne grane koja nam nije dugo pružala zaklon. Svi smo bili mokri do gaća i to po drugi put. Prvi put smo bili mokri od znoja nakon penjanja, a sada od pljuska. Nije dugo trajalo, zahvatio nas je jedan kišni oblak i baš iznad nas istresao svoj teret. Hodanje smo nastavili jer drugo nam nije preostalo, nešto smo presvukli, nešto se osušilo na nama putem do automobila jer je ubrzo opet zavladalo sunce. Dogovoreno je jedno stajanje u Borju gdje smo nadoknadili gubitak soli, ali i šećera, tekućina, kofeina, nikotina...kako je kome trebalo. Od Borja do Petrinje nam je trebalo malo više od dva sata vožnje, pa smo doma bili već oko 20:00 sati, iscrpljeni i zmazani, ali zadovoljni i bogatiji za još jedan prekrasan dan u planini. Saša je odlično organizirao ovaj lijepi izlet s kojeg upravo sređujem dojmove i zato ti, Saša, hvala :)

Kristina Suppe

 

Zrmanja 2019.

Ovaj izlet u Marijinoj organizaciji postaje tradicionalan jer se održava već petu godinu za redom. Ove godine poprimio je i međunarodni karakter s obzirom da se našoj veseloj družini priključio isto tako veseli Britanac Brian. 18 ljudi započelo je subotnje jutro okupljanjem na Trgu, smještanjem u mini-bus i putovanjem prema Obrovcu. Predahnuli smo na kavi u restoranu Mirjana u Rastokama i vrlo brzo po dolasku u Obrovac pozdravili se sa našim dragim prijateljima i domaćinima Josipom i Majkom. Kapetan Ive vozio je našu veselu družinu brodom po Zrmanji i to najprije nizvodno od Obrovca, pa kasnije i uzvodno. Čini se kako kanjon Zrmanje na pojedinim mjestima nije mjesto na kugli zemaljskoj. Sva naša osjetila se opuštaju u plovidbi nestvarnim kanjonom, svatko od nas je našao svoje mjesto na prometalu i najbolji način za uživanje i opuštanje. Dok smo doplovili do Novigradskog mora vjetar je jače zapuhao, nebo se zamračilo, krenule su munje i gromovi (ali ne iz stripa, nego ono - za stvarno), a potom i jaki pljusak što nas nije spriječilo da uživamo u skakanju s broda, plivanju i slatko - morskim radostima na mjestu gdje se sljubljuju Zrmanja i Jadran. Doživljaj kupanja za vrijeme kiše je zaista nešto što se ne doživljava često. Nekolicina je razmišljala kako bi nas grom, u slučaju da zvekne u brod, sve spržio. Međutim, taj strah je bio neosnovan i mi smo se nakon kupanja i bez gubitaka vratili istim putem do Obrovca. U očekivanju razvedravanja napravili smo malu pauzu i stiskali se pod tendicom lokalnog kafića Delfina dok je po Obrovcu pljuštalo. Vožnja brodom se nastavila uzvodno i razveselilo nas je razvedravanje i povratak sunca. A potom i novi adrenalinski doživljaj. Jankovića buk je divan jedan slap koji me još lani oduševio, do kojeg smo doplovili, iznad kojeg smo hodali, u čijoj blizini smo brali zrele smokve, a poseban doživljaj za sve generacije bilo je skakanje sa slapa visokog oko dva metra. Odlična atmosfera, smijeh, prisjećanje na zabavne događaje iz bliže ili dalje prošlosti nastavilo se kod naših prijatelja Josipe i Majkija. Oni su nam složili pravu gozbu i ljudovali s nama do kasnih večernjih sati. Sa njihove terase sve je zvonilo od smijeha. A da ne bi ispalo da smo došli samo na laganini izlet i druženje, sutradan smo se uputili prema nacionalnom parku Paklenica na području južnog Velebita i planinarili u tri grupe. Jedna je išla do špilje Manita peć, druga do Borisovog doma, a treća do Anića kuka. Hrabre skakačice sa Jankovića buka i Predrag bili su u prvoj grupi, žene i nejačad u drugoj, a najizdržljivija, samo muška grupa i, od milja nazvanoj Creme de la Creme, bila je treća grupa. Nismo se ovaj put bavili alpinizmom iako smo primijetili popriličan broj zaljubljenika u penjanje po stijenama. Vidjeli smo divokoze. Nakon hodanja i predaha po stazama stjenovite Paklenice svi skupa smo se našli kod Bunkera - modernistički preuređenog prostora sa kafićem, toaletom, izložbenim edukativnim prostorom kojeg smo i razgledali. Skinuvši sa sebe ne baš miomirisnu odjeću i obuću i obukavši kupaće kostime i japanke došlo je totalne transformacije. Tome je pridonio i kratki tečaj meditacije u plićaku u koje nas je uvela naša Lidija. Kupali smo se u Starigradu u kojem me ugodno iznenadila isto tako ugodna temperatura mora (inače, tamo postoje vrulje zbog kojih je more u Starigradu uglavnon prohladno). Ali ne ove godine. Kasno popodne naše dvodnevno druženje se bližilo kraju. U mini-busu se nismo previše družili jer je većina dremuckala. Oni koji nisu, mogli su pratiti radio-prijenos nogometne utakmice. Ili nositi vrećice, vlažne maramice i vodu našim najmlađim članovima koji su sjedili u zadnjem dijelu zagušljivog malog prometala i bljuckali. Vjerujem da im to nije pokvarilo sve one lijepe doživljaje iz Obrovca, sa Zrmanje, iz Paklenice i Starigrada.

Kristina Suppe

 

Kostelsko gorje

Kostelsko gorje

(Veliki Tabor -Vinagora-Kuna gora -Pregrada)

 

Iako je prognoza vremena bila kiša ,27.04 2019. četrnaest planinara Društva autobusom se uputilo u Zagorje oko 7 h uživajući usput u zelenim bregima i rascvjetalim krajolicima. Kavicu smo popili u Krapinskim Toplicama nakon čega nastavismo put prema Desiniću.

Prvo smo odlučili razgledati Veliki Tabor : dvorac iz 15. stoljeća koji je nedavno potpuno obnovljen. Dočekao nas je simpatični vodič koji nas je na zanimljiv način proveo kroz povijest dvorca i njegove legende.

Dalje se autobusom zaputismo do Vinagore gdje je bio početak naše hodnje po Kostelskom gorju.U Vinagori smo uživali u lijepim krajolicima zagorskih brega i izvana pogledasmo lijepu crkvu " Marije od pohoda" sa zanimljivim "cintorom" o čemu nam je nešto rekao naš Šuco.

Vrijeme se popravilo. Uz" brege gor i niz brege dol"  uživali smo u proljetnoj šumi, livadama i vinogradima s vikend kućama. Pred kraj hodnje  nam je začelje kiša ipak  malo poškropila ali uglavnom suhi dođosmo do odredišta planinarske kuće " Kuna Gora"gdje se upravo održavalo natjecanje u pravljenju kotlovine - "Kotlijada"u sklopu Dana grada Pregrade na koji nam se s terase doma pružao prekrasan pogled.  Uz ljubazne domaćine i ponudu gemišta od domaćeg vina te kotlovinu od natjecanja, družili smo se i okrijepili

.Nakon odmora i druženja smo se spustili stazom "Križnog puta" u Pregradu gdje nas je čekao autobus . Oko 19 h, bez teškoća u putu, vratili smo se u Petrinju.

Vlasta Kaurinović

 

 

Dan medvjeđeg luka 2019

Danas je pod dirigentskom palicom Nade Tanković održana radionica nazvana Dan medvjeđeg luka na kojoj je sudjelovalo dvanaest osoba. Vrijeme okupljanja bilo je 9:00 sati, a mjesto održavanja Hrastovačka gora i planinarski dom Matija Filjak. Naša Nada je aktivna planinarka HPD-a Zrin iz Petrinje koja pršti pozitivnom energijom, srdačnošću, ali i ogromnim znanjem o ljekovitim biljkama. Djelić svojih saznanja danas je nesebično podijelila s nama. Pokazala nam je carstvo medvjeđeg luka na Hrastovačkoj gori čija berba je u punom jeku, a po Nadinoj procjeni bit će ga svježeg za branje još naredna dva tjedna. Stoga, stignete još u berbu! Saznali smo kako je medvjeđi luk (crijemuš, sremuš, divlji luk ili šumski luk, a lat. Allium urinum) ime dobio kao proljetna poslastica medvjedima koji se bude iz zimskog sna. Miriše na češnjak, mnogi ga smatraju ljekovitijim od češnjaka. Mladi i sočni proljetni listovi bogati su vitaminom C i karotenom, sadrže i alicin koji ima antibiotsko djelovanje. Ljekovit je samo u svježem obliku, a pomaže u otklanjanju zdravstvenih tegoba dišnih putova, srca i krvožilnog sustava, probavnih, želučanih i crijevnih tegoba, a odličan je i za bolji rad jetre, žuči, bubrega, mokraćnog mjehura. Sprječava i liječi i bolesti kostiju i zglobova. Kao stvoren je za proljetno čišćenje organizma. Od medvjeđeg luka mogu se pripremati salate, umaci, juhe, pesto ili se može koristiti kao začin za sir i namaze. Svi sudionici radionice zaronili su u područje Hrastovačke gore koje obiluje ovom ljekovitom biljkom. Stvarno je veliko područje šumskog tla prekriveno ovom ljekovitom biljkom! A kako se tek "čuje"! Napunili smo svoje vreće medvjeđim lukom upijajući usput informacije o ostalim ljekovitim biljkama koje smo nalazili putem poput koprive (od kojih smo vidjeli tri različite vrste) ili dobričice, ali i uspoređujući medvjeđi luk, točnije razlikujući ga od mrazovca koji mu je sličan, ali je otrovan. Popeli smo se do planinarskog doma u kojem smo dobili recepte za jela sa medvjeđim lukom, ali i korisne savjete vezane uz konzerviranje medvjeđeg luka. Međutim, nismo se zadržali samo na teoriji nego smo u planinarskom domu uživali u praktičnom dijelu radionice. Degustirali smo pesto, pite sa sirom, krumpirom i madvjeđim lukom i svi skupa se najeli fritaje (ili po domaći kajgane) sa medvjeđim lukom koje nam je Nada pripremila. Bilo je za prste polizati! Atmosfera je bila odlična, ali mislim da to ne trebam posebno niti napominjati. Želim našoj Nadi reći jedno veliko HVALA na cijeloj organizaciji i realizaciji današnje radionice i nesebičnom dijeljenju svojih znanja o ljekovitom bilju. A svima ostalima hvala na ugodnom, opuštajućem društvu u kojem je dan projurio sam tak!

Kristina Suppe