Hrvatsko planinarsko društvo ''Zrin'' Petrinja

Šugarska duliba!

Otkako sam vidjela da je planinarsko sklonište Šugarska duliba na južnom dijelu Velebita obnovljeno prije tri godine, maštam o odlasku u taj modernistički objekt namijenjen planinarima. Maštarije i želje se ostvaruju, a ja sam svoju ostvarila ovog, zadnjeg vikenda u lipnju. Tri mušketira – Jakov, Miloš i Zlatko bili su mi društvo, suputnici i pomagači. Hvala vam, dragi moji! Iz Petrinje smo krenuli u subotu 27. lipnja u 6:00 sati prema Brušanima, malom ličkom mjestu kraj Gospića. Kavu smo popili u Korenici jer je Borje zatvoreno, a po dolasku u Brušane auto ostavili u dvorištu mještana Milana s kojim je Miloš, u svom prepoznatljivom, otvorenom i simpatičnom stilu komunikacije to i dogovorio. Oko 10:30 vesela četvorka krenula je s penjanjem. Najprije je to bilo kroz pitomu šumu (izuzevši krdo divljih svinja koje je Miloš vidio), a planinarska staza presijecala je 6 lokalnih puteva. Uslijedio je mukotrpan uspon po vododerini, tj. ogromnom kamenju, a nastavio se kroz dva klanca – Kameniti i Pasji (u prijevodu – sad se penješ, pa se spuštaš, pa opet tako iz početka). Odlično označena staza kroz gustu čistu bukovu šumu na dijelovima je obrasla mladom bukvom. Ima tu i jako puno odlomljenih grana i drveća, debelog sloja lišća i kamenja koje otežava i usporava hodanje. Za takvo penjanje i spuštanje treba biti izuzetno koncentriran i treba paziti na svaki korak. Stoga smo mi tu izuzetno tešku, od planinara rijetko posjećenu stazu (putem nismo sreli niti jednog planinara), sa povremenim kraćim stajanjima prešli za 7 sati. Ona je duga samo 7,3 km i na njoj se prevaljuje visinska razlika od 600 m, ali penjački je jako zahtjevna. Ne mogu riječima opisati tu sreću, ushićenje, zadovoljstvo pomiješano sa umorom, bolnim leđima od teške naprtnjače, znojnom odjećom, uparenim nogama u gojzericama u trenutku dolaska do našeg cilja. Tamo smo sreli i družili se sa tri Slovenca i dva Slavonca, a nakon što smo se okrijepili i vratili snagu, popeli smo se na obližnji stjenoviti miomirisni vrh s kojeg smo uživali u nevjerojatnom, nesvakidašnjem pogledu na naš predivni Jadran, otok Pag, Zadar. Eeeee, to su trenuci koji se pamte i zbog kojih se sav trud, muka, pentranje, znojenje…isplati! Sklonište je izuzetno simpatično i funkcionalno, obogaćeno naljepnicom HPD-a Zrin iz Petrinje, ali spavanje na tvrdom drvetu u vreći za spavanje nije nešto što bih si poželjela svake noći. Ono što je divno je pogled na zvjezdano nebo koje se jasno vidi kroz staklenu stijenu uz koju smo Jakov i ja spavali. Buđenje, pakiranje i pokret bio je ranom zorom. U 6:15 bacili smo zadnji pogled prema Šugarskoj dulibi i krenuli istim putem natrag. Naravno da to nije bilo samo spuštanje, nego kombinacija spuštanja i penjanja za koju treba biti psihički i fizički sposoban. A i kad se lomiš, sumnjaš, posrneš, stišćeš zube znaš da nemaš izbora, da se nećeš teleportirati doma, složiš se sam sa sobom i nastavljaš dalje. Zato što je sve to uspio skupa s nama, a još sa opečenim leđima od kupanja na Kupi, izuzetno sam ponosna na Jakova, mog ljubljenog mušketira. Meni osobno ovaj dvodnevni doživljaj Velebita bio je najteži do sada. Golica i Begunjščica su male bebe u usporedbi s ovim! Milanu smo se za čuvanje mog auta zahvalili vrganjima koje su Jakov i Miloš našli u šumi, osladili smo se šumskim jagodama, u Gospiću smo se počastili pizzom, u Mirjani kavom i kolačima, a svoja tri mušketira dovezla sam kući oko 18 sati, umorna, ali sretna i bogatija za još jedno lijepo planinarsko iskustvo. Hvala vam na svemu, dragi moji mušketiri!

Kristina Suppe

 

 

Golica 2020.

Golica, Karavanke 13. lipnja 2020

Pet planinara HPD Zrin uputilo se u subotu 13. lipnja u 5:30 iz Petrinje prema Sloveniji. Ta petorka smo Lovro, Jakov, Miloš, Zlatko i ja. Odredište je bilo Planina pod Golico gdje su nas čekali Maja i Dražen koji je organizirao ovaj „dječji izlet“. Iz Zagreba je došlo još četvoro Draženovih prijatelja Krešo, Goran, Zoran i Mare, članovi HPD Runolist iz Zagreba. U 10:00 sati krenuli smo s penjanjem prema vrhu Golica u Karavankama. U daljini se vidio Triglav. Penjali smo se zimskom stazom prema planinarskom domu na Golici na 1580 m i već na ovom prvom usponu vrlo brzo se uvjerili da je izlet daleko od dječjeg. Zato sam i stavila navodnike na početku s obzirom da je organizator izleta ovo planinarenje tako najavio. Ali, ipak su to Karavanke. Na domu smo kratko predahnuli i nastavili daljnje penjanje prema zelenom vrhu Golica na 1836 m koji se nalazi na samoj slovensko-austrijskoj granici. Narcisa, po kojoj je ova planina poznata više nema, a kada cvatu, u svibnju, Golicu dnevno posjeti oko 2000 planinara. Nije mi ni najmanje žao što nisam doživjela tu gužvu u planini. Međutim, uživali smo u mnogobrojnim drugim šarenim i mirisnim biljkama, krajoliku, vidicima…Iznad nas je cijelo vrijeme penjanja lepršala i kružila jedna bezmotorna letjelica, a bilo je i paraglajdera. S obzirom da su vidici odozgora veličanstveni i da je dan bio prekrasan, sunčan i topao, ja bih se na vrhu zadržala puno duže i našla kutak za trenutak. Međutim, takvih trenutaka je bilo puno manje nego samog hodanja, bilo da se radilo o penjanju ili spuštanju. Ruta je bila duga, a trebalo se i spustiti za dana jer nas je čekao još i povratak kući. Prošli smo oko 12 km, savladali visinsku razliku od 800 m i spustili se do mjesta Planina pod Golico s kojeg smo krenuli oko 18 sati. Na svoje sinove planinare sam izuzetno ponosna jer su pokazali najprije sebi da su iskusni i izdržljivi planinari. Nije bilo jednostavno sve navedeno proći, ispenjati i spustiti se u kratkom vremenskom periodu. Naravno da su obojica zaspala vrlo brzo kako smo sjeli u auto i krenuli natrag. Možda bih i ja malo zaćorila da nisam vozila, ali ovaj put je na mene „pao grah“ da vozim. A osim cjelodnevnog hodanja, tj. planinarenja po Karavankama prevezla sam 545 km. Ta kombinacija vožnje i planinarenja u istom danu je poprilično iscrpljujuća, ali nije mi nimalo žao što sam išla i odlučila se za ovaj pothvat. Vratila sam se doma umorna (i nisam vratila samo sebe, nego i svoje suborce), ali sretna i obogaćena još jednim divnim planinarskim danom provedenom sa obitelji i u odličnom društvu!

Kristina Suppe

 

Klek 2020

Klek i Klečice 07. lipnja 2020

Današnje planinarenje nije bilo predviđeno ovogodišnjim planom izleta HPD-a Zrin, ali spontano, na zadnjem sastanku društva rodila se ideja i pao je dogovor za odlaskom na Klek u organizaciji naših prekaljenih planinara Miloša i Mirjane. Ta planina iznad Ogulina naziva se kolijevkom hrvatskog planinarenja jer je u Ogulinu 1874. nikla ideja o osnivanju planinarskog društva. Inače, kad se Klek gleda s južne strane djeluje poput usnulog diva, a uz grad i planinu vezane su brojne legende o vješticama, o nesretnoj ljubavi djevojke Đule po kojoj je nazvan i ponor, točnije kanjon rijeke Dobre, a vjerujem i da je Ivana Brlić Mažuranić dobivala inspiraciju za svoje bajke i likove upravo u svom rodnom gradu, popularno zvanom gradu bajki i njegovoj okolici. Ja sam na Kleku bila nekoliko puta, ali rado dolazim ponovno. Društvo mi je danas radilo još 16 planinara s kojima sam iz Petrinje krenula ranom zorom. Putovali smo automobilima lokalnom cestom sa uobičajenim usputnim stajanjem na kavi u Zvečaju, ali i u Tounju kod dvokatnog kamenog mosta, te iz sela Bjelsko krenuli pješačiti. Uspon do planinarskog doma na 1000 m nije bio dugotrajan niti prezahtjevan, ali smo se svi kod doma okupili, malo odmorili, okrijepili te nastavili dalje prema vrhu na 1181 m. Međutim, ja do tog vrha nisam došla. Ne zato što nisam mogla, nego zato što sam između penjanja na Klečicu (koju još nazivaju i Mali Klek) i Klek izabrala ovo prvo. Na Klečici, koja se nalazi na 1058 m, bila sam samo jednom prije puno, puno godina. Tada na njoj nije bilo sajli, a nedavno su one postavljene i uvelike olakšavaju nazovimo alpinističko penjanje na Klečicu. Kod razdvajanja puta prema vrhu Kleka i Klečica dobila sam informaciju da je dvoje naših planinara krenulo prema Klečicama, pa sam požurila kako bi ih stigla. Međutim, oni su ipak otišli na Klek, pa sam sama uživala u ovom penjanju. Bilo je prekrasno! Osjećaj je fantastičan! Sa vrha Klečice uživala sam u pogledu, vidjela točkice od planinara na vrhu Kleka i imala svoj osobni dragocjeni „kutak za trenutak“. To mi je bio vrhunac današnjeg dana i u doslovnom, ali i u prenesenom značenju. Kad sam se kasnije opet našla sa mojim planinarima kod planinarskog doma rekli su mi da su i oni sa vrha Kleka vidjeli jednu točkicu na Klečici. Još jedna informacija vezana uz Klečice. Negdje se ističe jednina Klečica, a negdje množina Klečice. To su zapravo dvije stijene - Klečice koje sačinjavaju noge uspavanog diva, a penje se na jednu - Klečicu na koju sam ja danas imala čast popeti se. Svi mi koji smo danas planinarili po Kleku imali smo svoje želje, svoj cilj i svoje uspjehe na koje možemo biti ponosni i koji nas čine sretnim ljudima! S nama je bila i jedna naša novopečena planinarka Tajana koja se oduševila planinarenjem, a koja je prošla planinarsko krštenje kod planinarskog doma. Tamo je poprilično puhalo, pa su neki naši planinari bili u domu, a neki od nas vani. Dom je bio odlično posjećen, a naš organizator Miloš je simpatično, u svom stilu, uspostavljao kontakte sa ostalim planinarima iz Lijepe naše koji su tog dana odlučili doći na Klek kao i mi. Spustili smo se do auta i dovezli u Ogulin kojim smo prošetali i u hotelu Frankopan mljackali slanim ili slatkim palačinkama. Prije napuštanja Karlovačke županije dovezli smo se i prošetali uz jezero Sabljaci, još jedno divno mjesto u prirodi. To je akumulacijsko jezero nastalo na toku Zagorske Mrežnice, a popularno je nazvano „ogulinsko more“. Mi se ovog puta u njemu nismo okupali, ali tko zna, možda i budemo nekom drugom prilikom, nekim ponovnim dolaskom u zeleni ogulinski kraj. Hvala neumornom vođi puta Milošu i hvala svima vama, dragi moji planinari, na današnjem danu!

 

Kristina Suppe

 

petrova gora 2020

Jedva smo dočekali da ove mjere malo popuste, pa da možemo opet planinariti. Izbor je pao na dobro nam poznatu Petrovu goru iako ovog puta bez Miloša koji obično organizira taj izlet u njegov rodni kraj. Tako nam je organizator danas bio Vlado, a u hodu smo se međusobno dogovarali kamo ćemo hodati, gdje stajati, gdje se odmoriti...Nas deset se okupilo na Trgu i krenuli smo sa tri auta prema Muljavi. Kava u Vojniću, dolazak do ugostiteljskog objekta Hrvatskih šuma u Muljavi, pješačenje poučnom stazom po predivnoj listopadnoj šumi sa gorostasima koji su stari stotinjak godina, spontano predavanje prof. Bobinca o geografiji, tj. postanku našeg planeta, neuspjeli pokušaji traženja vrganja, uspon do nekad monumentalnog Bakićevog spomenika, mljackanje šumskim jagodama, obilazak Petrovca, tj. pavlinskog samostana i i groba posljednjeg hrvatskog narodnog kralja Petra Svačića. Sve navedeno bile su naše aktivosti i kretanja po prirodi, a sve laganini, bez jurcanja. Ugodno me iznanadila poprilična posjećenost Petrove gore. Da se razumijemo, nema tu turističkih autobusa niti prevelike gužve, objekti su rastureni još davnih dana, ali ljudi zainteresiranih za upoznavanje ovog dijela Lijepe naše ipak ima. Osim toga, saznala sam da je prema kriterijima međunarodne udruge za tamno nebo International Dark Sky (IDA) Petrova gora 17. lipnja 2019. proglašena Međunarodnim parkom tamnog neba, jedinog takvog parka u Hrvatskoj dok ih u cijeloj Europi ima svega 15! Wow! Fantastično! Naravno da to privlači mnogobrojne astronome iz cijele Hrvatske koji ljeti organiziraju „star partyje“ i promatranje zvijezda padalica, tj. „suza sv. Lovre“. Zapravo nismo ni svjesni koje bogatstvo imamo tu, u susjedstvu. A kako je svijet mali, sreli smo danas i poznate Petrinjce i Siščane, kako u samom obilasku Petrove gore, tako i nakon spuštanja u restoran u Muljavi. Tamo smo fino papali i svakako mogu preporučiti palačinke punjene sladoledom sa preljevom od borovnica, a dečki kažu da je srneći gulaš odličan. Sređujući dojmove s današnjeg izleta, moram priznati da mi je, osim druženja i opuštene atmosfere, nekako najljepše bilo penjanje na Bakićev spomenik s kojeg su vidici spektakularni. Istina, malo se trebalo pomučiti da bi se tamo uopće ušlo, ali trud se definitivno isplatio! I za kraj samo još jedna informacija. Znate li da se prošle godine u i oko spomenika snimao njemački znanstveno-fantastični film? Eto, ja sam i to danas saznala.

 

Kristina Suppe

 

 

OBAVIJEST!

--- OBAVIJEST! ---

Poštovani članovi društva, od utorka 19. 5. 2020. godine počinjemo s održavanjem redovitih sastanaka društva u udruzi "IKS", Turkulinova 9, s početkom u 20,00 sati, te vas pozivamo da se odazovete na isti!

HPD "Zrin" Petrinja