Hrvatsko planinarsko društvo ''Zrin'' Petrinja

Tri dana u Prokletijama

Planinarima je teško spojiti nadnaravni izgled planinskog masiva koji  se nazubio preko Kosova, Crne Gore i Albanije sa imenom koje nosi u  sebi kletvu i zlu sudbinu. Opaku i pogubnu prirodu Prokletija najbolje  su osjetili oni koji su po njima tražili egzistenciju, putovali ili  skrivali glavu od kakvog progona poznavajući ih i u vrijeme snjegova,  oluja, čopora divljih životinja, lavina i bujica. Zato se ljudi koji  su dali ime ovim planinama i danas čude kada među njih naiđe netko  kome se nakon tri lijepa dana Prokletije učine rajem na zemlji i  neviđenim biserom prirode.Ledenjaci su među ovim stijenama plesali svoj divlji ples uz muziku  koju su im puštali gorski demoni i opake vještice, a njihovi  bezbrojni tragovi plijene ljepotom i obuzimaju strahopoštovanjem. 
Život u ovom planinskom kotlu je uvijek blizu borbe za opstanak pa mu  i krsno ime sasvim odgovara.
Slabo naseljeni prostor Prokletija uvijek je bio malo izvan ruke od  povijesnih događanja i prometnih pravaca pa su njihove padine još  uvijek u rukama Prirode. Ceste, pruge, tuneli, žičare i skijaške  staze lebde u glavama entuzijasta koji ovdašnjem stanovništvu žele  lagodniji život, ali nadam se, nemojte mi zamjeriti, da ja to neću  dočekati. Ne znam da li bih mogao gledati civilizacijske okove na  plećima prokletijskog Golijata po kojem su brazdali najveći balkanski  ledenjaci i šarali posljednji karavanski putevi.
Nas dvojica iz HPD Zrin iz Petrinje došli smo u ove krajeve puni  planinarskih motiva i raznih strepnji. Smjestili smo se na Plavskom  jezeru uz botanički vrt prokletijskog poklonika Miće Praščevića, a  raniji dolasci su pomogli u definiranju planinarskih tura i ciljeva.  Najviše smo se plašili lošeg vremena i neprilika uzrokovanih  političkom nestabilnošću u ovom graničnom području Crne Gore,  Kosova i Albanije.
Neposredni povod dolaska bio je uspon na Đeravicu, najviši vrh Kosova  (2656 m) i drugi najviši vrh Prokletija, odnosno učešće u prvom  organiziranom pohodu od 1998. godine. PSK Hrid iz Plava u suradnji sa  PS Crne Gore u okviru projekta „Prokletije bez granica“ organizirao  je pohod u kojem je učestvovalo 85 planinara iz bivših jugoslavenskih  republika, osim Makedonije. Mi smo bili jedini iz Hrvatske. Projekt  „Prokletije bez granica“, koji kao veliki ruksak na  leđima nosi Enes Drašković, predsjednik PSK Hrid, obuhvaća uspone  na tri prokletijska vrha u tri države - Maja Jezerce u Albaniji,  Đeravicu na Kosovu i Zlu Kolatu u Crnoj Gori. Uz kavu prekidanu  brojnim mobitelskim pozivima Enko nam je ispričao priču o  Prokletijama koje će biti manje proklete, a više okrenute  zajedništvu u čuvanju i proživljavanju njihove snage i čarolije.  Spomenuo je i probleme oko prošlogodišnjeg pohoda za čije  otkazivanje sam saznao dan uoči održavanja.
Krenulo se rano 16. srpnja 2011. iz Babinog polja i katuna Bogićevica,  preko zelenih obronaka, ispod tamno smeđih stijena, preko bezbroj  blještećih potoka i pored smirujućih ledenjačkih jezera. Pohod je  trajao 12 sati, crnogorski i kosovski granični policajci su nas  srdačno dočekali i ispratili, a pohod je vodio istaknuti plavski  planinar Zuvdija Barjaktarević. Svih 85 planinara je izašlo na vrh,  tako da su i djevojke u godinama, koje su se nogu pod nogu nosile sa  tempom kolone, zasjale širokim osmjesima nad mokrim majicama po  vršnom grebenu Đeravice.
U iduća dva dana pridružili smo se na pohodima grupi planinara iz  Prirodnjačkog društva Bukvalist iz Novog Sada koju je po okolnim  vrletima vodio član Visokogoraca Grne Gore Aleksandar Đaić. Pokazalo  se da imamo iste ciljeve: 17. srpnja Karanfil-Sjeverni vrh (2460 m), a  18. srpnja Maja e Rosit (2525 m). U dobrom društvu hodali smo 9 i 14,5  sati na turama u kojima ništa nije lako i ništa nije blizu. Posebno  moram pohvaliti sposobnosti crnogorskog vodiča koji je preko 15 m  širokog, izuzetno strmog i opasnog odronom odnesenog dijela  planinarske staze osigurao i preveo cijelu grupu. Neki su nakon  prijelaza uz suze i u šoku priznali da im je to bio najveći strah u  životu.
Slijedeći neželjeni adrenalin izbjegavali smo na putu prema kući  provlačeći se kroz zasjede prometne policije četiriju država.
Tri dana u Prokletijama zvuči daleko i egzotično, ali je prije svega  naporno. Mislim da je posebna ljepota i šarm Prokletija u izrazitoj  gustoći zašiljenih, stršećih grebena i dubokih dolina pod njima. 
Dostupni vrhovi, livade koje su zbog kratkog ljeta pretrpane cvijećem,  bijeli sipari, kristalne bujice i ledenjački mirna jezera malo  zavaraju umorno tijelo i ublaže tragove strmih uspona.
Uz dugotrajna hodanja, neosigurane eksponirane prijelaze („da se  prirodno ne nagrdi“) i bol u vratu od gledanja gore-dolje sigurno  nećete cijeli dan ponavljati „Dobar dan“, a ljudi koje sretnete na  nekom prijevoju znaju kako se zove dolina iz koje dolaze i vrh koji se  vidi. Ponudit će vas „vodom iz bureta“ ili nečim slatkim i  obavezno razmijeniti neko pitanje ili odgovor.
Katuni na većim visinama uglavnom su napušteni, a domaće djevojčice  koje sretnete kako šeću dolinom Grbaja pozdravit će vas na engleskom  jeziku.
Gledajući sa Maja Rosita preko albanske granice koja, na veliku radost  planinara, više nije željezna zavjesa, uvjerili smo se da crnogorske  Prokletije čine samo oko 20% ukupnog prokletijskog masiva, a da se  preko čarobnih Krasnićkih Prokletija prema Jadranu širi prostor  bezbrojnih špiceva i grebena. Pomislio sam da tamo ima vrhova za  cijeli planinarski život i pitao sam se da li su ih dohvatili samo 
ljudsko oko i planinarsko srce.
Tri dana u Prokletijama kao tri velika doživljaja.

Miloš Bjelajac - HPD Zrin Petrinja

Fotografije: Saša Juić