Hrvatsko planinarsko društvo ''Zrin'' Petrinja

Kodeks planinarske etike

 

Temeljem članka  18.  u svezi sa člankom 14. Statuta osnivačka skupština Hrvatskog planinarskog društva “ZRIN”  Petrinja na sjednici održanoj 12. veljače 1999. godine donosi sljedeći

 

KODEKS  PLANINARSKE  ETIKE

 

Među redovitim posjetiteljima planina postoje nepisana pravila ponašanja. Ona se temelje na humanizmu, poštenju, drugarstvu i altruizmu, a odraz su ljudskih kvaliteta svakog posjetitelja. Svaki kulturni planinar pozna i poštuje načela planinarske etike.

Svaki planinar se dragovoljno moralno obvezuje da će se ponašati u skladu s ovim Kodeksom i da će u slučaju težih povreda načela planinarske etike odgovarati pred nadležnim organima planinarske organizacije.  Načela planinarske etike  obvezuju sve posjetitelje planina, ali se  posebno se ističe dužnost  člana planinarskog društva da bude primjer ostalima, a posebno mladeži, čuvajući ugled hrvatskog planinarstva.

 

Čuvanje prirode i okoliša

Prirodna bogatstva i ljepote naše domovine blago su iz kojeg planinarstvo crpi svoju moć i poslanstvo i zato su ih planinari dužni  poštivati, čuvati i njegovati. Sve veća masovnost, suvremena prometna tehnika i druge civilizacijske tekovine ranjavaju planine i ugrožavaju  prirodni gorski okoliš. Zato je briga za čuvanje prirode i okoliša prva neprijeporna zadaća planinara.

Pored općeg čuvanja biosfere posebna je dužnost planinara doprinositi čuvanju planinskih i gorskih predjela, nacionalnih parkova, parkova prirode, prirodnih rezervata i u tom planinskog biljnog i životinjskog svijeta općenito a posebno zaštićenih biljaka i životinja, gorskih voda i speleoloških pojava.

Na planinskim putovima, a naročito na odmorištima i vrhovima ne bacati ni ostavljati otpatke i ambalažu, već ih vratiti sa sobom u dolinu i odložiti na određeno smetište.

Ne ložiti vatru u šumi ili njenoj blizini, ognjišta načiniti na pogodnom mjestu, ograditi kamenjem, ne praviti čitave lomače, a prije odlaska vatru brižljivo ugasiti.

Poštivati zaštitni režim u nacionalnim parkovima i prirodnim rezervatima, pridržavati se uputa lugarskog i čuvarskog osoblja; ne trgati zaštićeno bilje, brižljivo gasiti opuške cigareta, ako netko baš mora pušiti u planini.

Putujući planinskim stazama, u granicama svojih mogućnosti uklanjati napadalo kamenje i granje, popravljati putokaze i rubno kamenje na putu.

Ne vikati i ne derati se u planini, ne otvarati glasno tranzistore, pjevanje treba biti umjereno i nenametljivo.

Ne bacati ili obrušavati kamenje, ne brati cvijeće bez obzira na stupanj zaštićenosti, ne oštećivati planinarske objekte i opremu.

Na vrhovima gdje postoje upisne kutije, prije odlaska pažljivo spremiti knjigu i žig; kloniti se upisivanja neukusnih primjedbi.

Uvijek treba misliti da i oni koji dolaze iza nas imaju pravo na prirodnost i čistoću planinskog okoliša.

 

Humanizam

Planinarstvo je dostupno svakom čovjeku u najširem smislu riječi, pogodno od dječje dobi do duboke starosti. Opuštanje u planinskoj prirodi najprirodniji je i najučinkovitiji način duševnog i tjelesnog oporavka, najkorisnije ispunjavanje slobodnog vremena u krugu obitelji, prijatelja ili ostalih privrženika prirode.

Privlačnost i ljepotu planina treba stalno dopunjavati iskrenim ljudskim odnosima u pravom planinarskom ozračju. Ove se ozračje stvara samo pravim drugarstvom i solidarnošću i u najtežim okolnostima kroz nesebično pomaganje, obzirnost, samosvladavanje, disciplinu, odvažnost, požrtvovnost, skromnost i prirodnu opuštenost.

 

Pružanje iskrene i nesebične pomoći:

-          Savjetima i upozorenjima neiskusnim ili neopreznim planinarima o ispravnom načinu hoda i odmora, prehrane, oblačenja i korištenja opreme, o orijentaciji, o opasnostima o postupcima u slučajevima nesreće i sl.

-          Neposredna pomoć umornim, iscrpljenim, povrijeđenim i naročito hitna prva pomoć u nesrećama. Ta obveza se ne odnosi samo na članove Gorske službe spašavanja, već moralno obvezuje svakog planinara. Svatko mora - prema svojim mogućnostima, u skladu sa svojim znanjem i svim sredstvima kojima raspolaže – pomoći čovjeku u nevolji. Pomoć mora biti usrdna, nesebična, humana, ohrabrujuća, drugarska dužnost sama po sebi, koja nikad ne traži plaćanje već znači pravu ljudsku toplinu i moralni oslonac.  Unesrećeni ne smije imati osjećaj da pomažemo preko volje, jer moramo, ili isključivo zbog dužnosti ili čak za plaću.

-          Ne ostavljaj u planini samoga člana društva: u slučaju nesreće snosiš moralnu i krivičnu odgovornost. U slučaju nesreće u planini odreci se svojih planova i solidarno pristupi akciji spašavanja.

 

Prihvaćanje pomoći

Dužnost je svakog planinara oprezno hodati po planinama, fizički pripremljen i prikladno opremljen shodno dužini i težini puta i vremenskim uvjetima. To nalaže odgovornost prema sebi ali i drugarska obveza prema ostalima, kako bi rjeđe morao tražiti pomoć a lakše je pružati drugima.

Planinar u nevolji mora si prije svega pokušati sam pomoći. Ako to ne može, zatražit će pomoć od drugih. Pomoć treba primati s puno obzirnosti i u skladu s mogućnostima sudjelovati i olakšavati nastojanja onih koji pomažu. U svakom slučaju treba zadržati pribranost bez pomutnje i panike.

Nedostojno je za planinara postavljati pretjerane zahtjeve, ne vladati sobom ili neugodno utjecati na ostale kojima također treba pomoć.

 

Nagrada za pomoć

Onaj tko pomaže ima najljepšu nagradu u svijesti da je učinio dobro djelo i ljudsku dužnost. S takvom sviješću i prima zahvalu. Nije u redu da se sam hvali ili čak precjenjuje svoje zasluge. Naročito ne smije većih priznanja na račun drugih supomagača.

Teško bi kršio načela planinarske etike planinar kad bi primio ili čak zahtijevao plaću ili nagradu za pomoć od unesrećenog.

Planinar, koji je pomoć primio, dužan je pomagaču na prikladan način iskreno zahvaliti.

 

Pozdravljanje

Pri susretu u planini planinari se međusobno pozdravljaju: mlađi pozdravljaju starije, muški ženske, oni koji se penju onoga tko silazi (čim simbolički odaju priznanje za izvršeni uspon). Pozdrav treba biti uljudan i po mogućnosti srdačan.

U susretu s mještanima budi osobito pristojan i uljudan, imajući na umu da su pravila ponašanja gorštaka stroža nego u gradu.

Gorštacima se oduži za usluge i hranu na prikladan način vodeći osobito računa o njihovom slabijem imovnom stanju.

 

Odnosi među planinarima

U društvu uvijek, a posebno u planinama, mora vrijediti načelo ravnopravnosti među planinarima. Neudruživo je s planinarstvom bilo kakvo razdvajanje po socijalnom, nacionalnom, rasnom, stranačkom ili sličnom kriteriju. Stranci koji nam dolaze kao gosti i prijatelji moraju osjetiti našu gostoljubivost.

Načelo ravnopravnosti ne isključuje  ne manje važno načelo solidarnosti i međusobnog razumijevanja s obzirom na prirodne, socijalne, zdravstvene, starosne, spolne i druge osobne razlike, koje traže uzajamno poštivanje i specifične odnose. Općenito u planinarstvu vrijedi kao temeljno pravilo, da apsolutnu prednost u planinama imaju bolesni, djeca i žene.

Uvriježio se običaj da iskusniji i otporniji daju prednost neiskusnijim i slabijim, mlađi starijima. Iskusni stariji planinari  prenose svoja iskustva na mlađe, kako bi ih  ovi korisno uvažavali.

Pri susretima na uskim planinskim stazama spretniji, jači i naročito mlađi će se skloniti i propustiti slabije i starije. Pri prijelazima opasnih mjesta, snijega i vode povoljniji položaj treba prepustiti slabijem. U zajedničkim akcijama snažniji preuzima napornije zadaće. Na odmorima i počincima na otvorenom ili u skloništima ili domovima treba slabijima i iscrpljenijima prepustiti pogodnije mjesto, ležaj ili krevet.

Tempo hoda treba prilagoditi najslabijem pješaku u skupini. Penjanje uz strminu nikad ne počinjati divljanjem, žurbom i pokazivanjem svoje moguće veće fizičke sposobnosti. Uspinjanje se mora počimati laganim  tempom i tijekom hoda ga povećavati, ako je to potrebno i drugima u skupini moguće. Vrlo je ružno da juriš naprijed, sam se odmaraš pa kad ostali pristignu, opet odjuriš naprijed ne priuštivši odmora drugima, kojima je on jednako ili više potreban. To se posebno odnosi na vodiče i vođe puta.

Ne isticati sebe i svoje sposobnosti, pogotovu ne tako da se nagovara druge na natjecanje u brzini uspona. Planinarstvo nije sport: u planini jači treba pomagati slabijem.

 

Planinarske kuće

Planinarske kuće, domovi i skloništa su prvenstveno namijenjeni planinarima da bi se u njima odmorili, nahranili te prikupili nove snage za daljnji hod. Od planinara se očekuje da poštuju ovu namjenu planinarskih kuća i da se pridržavaju kućnog reda.

Pri dolasku u planinarski dom treba se predstaviti opskrbniku, poštovati njegov autoritet; za vrijeme boravka biti umjeren u zahtjevima, a na odlasku ga pozdraviti i obavijestiti o smjeru svog daljeg putovanja.

U planinarskim objektima planinari trebaju biti skromni, uviđavni i obzirni prema ostalim gostima i domaćinima. Treba stvarati ozračje planinarske obiteljske prisnosti i topline. Svojim željama i navikama ne smijemo stvarati neugodnosti drugima. Posebno to dolazi do izražaja u slijedećim slučajevima:

-          U planinarskoj kući poštuj kućni red, ne zalazi u spavaonice s cipelama, ne zauzimaj više mjesta nego ti je nužno potrebno.

-          U gužvi se ne guraj i ne traži privilegije, već se stisni koliko je moguće. Vodi računa da apsolutnu prednost imaju bolesni, ozlijeđeni, iscrpljeni, djeca i žene.

-          Svaka buka smeta onom koji želi mir, a takvih je u planini većina, koji žele odmor nakon ili prije napornog hoda. Zato u kućama ne lupaj, ne galami, ne razbijaj…

-          Pjesma i glazba treba biti umjerena i prilagođena općoj atmosferi u kući. Uobičajeno i poželjno veselo raspoloženje u planinama ne smije prijeći granicu da ometa one koji u tom ne učestvuju.

-          Uzimanje alkoholnih pića mora biti umjereno. Ne priliči planinaru da se napija. Pijanicama i egoistima nije mjesto u planinarskim domovima.

-          Posebno je važno osigurati noćni mir t.j. potpunu tišinu noću poslije 22 sata odnosno u skladu s kućnim redom. Tko kasnije liježe ili ranije ustaje mora biti posebno obziran.

-          Samo u iznimnim prilikama, kad su svi suglasni, veselo planinarsko druženje i razgovor može se produžiti koji sat duže u noć.

Moralna je dužnost domaćina u kući da osudi i spriječi kršenje ovih pravila, a u zajedničkom je interesu umjesna drugarska intervencija protiv prekršitelja.

Planinarsko sklonište nakon upotrebe očistiti prije odlaska opskrbiti ga gorivim drvetom i ostaviti višak hrane budućim posjetiteljima.

Na cisternama u kraškim krajevima zadovoljiti se čuturom vode za piće; ne prolijevati vodu i ne zahtijevati vodu za umivanje.

 

Odnos prema planinarskoj organizaciji

Moralna je dužnost svakog člana planinarskog društva da u granicama svojih mogućnosti održava i jača ugled hrvatske planinarke organizacije, da se dosljedno pridržava utvrđenih planinarskih običaja te tim utječe i na druge planinare.

Pripadnost planinarskoj organizaciji nalaže moralnu dužnost da član savjesno ispunjava članske obveze, da uživa članska prava i pogodnosti po načelima ovog Kodeksa.

Svaki član je dužan brinuti se o održavanju i zaštiti od oštećivanja društvenih sredstava, planinarskih staza, putokaza, markacija, osiguranja i sve ostale imovine društva.

 

Članovi organa planinarske organizacije

Svaka funkcija u organima planinarske organizacije je časna i volonterska, a temelji se na povjerenju članstva, dobrovoljnosti u preuzimanju obveza, savjesnosti i osjećaju odgovornosti. Prva je dužnost člana organa planinarske organizacije da se sam pridržava ovog Kodeksa i da svojim uplivom utječe na druge.

Zadaće mora obavljati u skladu sa svojim znanjem i mogućnostima brižljivo u korist članstva, organizacije i općih interesa planinarstva. Mora se brinuti za očuvanje društvene imovine i racionalno trošenje sredstava društva. Nesavjesno postupanje u tom pogledu predstavlja teže kršenje planinarskih pravila.

Odnos člana organa planinarske organizacije prema ostalim planinarima treba biti drugarski. Autoritet mu ne daje položaj već si ga sam stvara svojim ponašanjem, a ne zapovijedanjem i pozivanjem na funkciju. Zato ne može zahtijevati nikakvih posebnih pogodnosti ili privilegija, veće su samo njegove dužnosti i odgovornost. Općenito važi potpuna ravnopravnost svih planinara.

Među članovima organa planinarske organizacije i dužnosnicima općenito a naročito između nositelja funkcija istog planinarskog društva mora postojati sloga, najtješnja suradnja, savjesna disciplina i osjećaj zajedničke odgovornosti za preuzete zadaće. Rivalitet, zavist i slične slabosti kvare drugarsko radno ozračje i nikako nisu planinaru na čast.

Suglasnost, sporazumijevanje, zajedničko dogovaranje i podjela rada radna su načela za izvršavanje obveza. Samo iznimno treba odlučivati većinom glasova, ako treba požuriti ili bi otezanje radi postizanja suglasja moglo izazvati štete.

 

Skupština Hrvatskog planinarskog društva „ZRIN“

 

Tri dana u Prokletijama

Planinarima je teško spojiti nadnaravni izgled planinskog masiva koji  se nazubio preko Kosova, Crne Gore i Albanije sa imenom koje nosi u  sebi kletvu i zlu sudbinu. Opaku i pogubnu prirodu Prokletija najbolje  su osjetili oni koji su po njima tražili egzistenciju, putovali ili  skrivali glavu od kakvog progona poznavajući ih i u vrijeme snjegova,  oluja, čopora divljih životinja, lavina i bujica. Zato se ljudi koji  su dali ime ovim planinama i danas čude kada među njih naiđe netko  kome se nakon tri lijepa dana Prokletije učine rajem na zemlji i  neviđenim biserom prirode.Ledenjaci su među ovim stijenama plesali svoj divlji ples uz muziku  koju su im puštali gorski demoni i opake vještice, a njihovi  bezbrojni tragovi plijene ljepotom i obuzimaju strahopoštovanjem. 
Život u ovom planinskom kotlu je uvijek blizu borbe za opstanak pa mu  i krsno ime sasvim odgovara.
Slabo naseljeni prostor Prokletija uvijek je bio malo izvan ruke od  povijesnih događanja i prometnih pravaca pa su njihove padine još  uvijek u rukama Prirode. Ceste, pruge, tuneli, žičare i skijaške  staze lebde u glavama entuzijasta koji ovdašnjem stanovništvu žele  lagodniji život, ali nadam se, nemojte mi zamjeriti, da ja to neću  dočekati. Ne znam da li bih mogao gledati civilizacijske okove na  plećima prokletijskog Golijata po kojem su brazdali najveći balkanski  ledenjaci i šarali posljednji karavanski putevi.
Nas dvojica iz HPD Zrin iz Petrinje došli smo u ove krajeve puni  planinarskih motiva i raznih strepnji. Smjestili smo se na Plavskom  jezeru uz botanički vrt prokletijskog poklonika Miće Praščevića, a  raniji dolasci su pomogli u definiranju planinarskih tura i ciljeva.  Najviše smo se plašili lošeg vremena i neprilika uzrokovanih  političkom nestabilnošću u ovom graničnom području Crne Gore,  Kosova i Albanije.
Neposredni povod dolaska bio je uspon na Đeravicu, najviši vrh Kosova  (2656 m) i drugi najviši vrh Prokletija, odnosno učešće u prvom  organiziranom pohodu od 1998. godine. PSK Hrid iz Plava u suradnji sa  PS Crne Gore u okviru projekta „Prokletije bez granica“ organizirao  je pohod u kojem je učestvovalo 85 planinara iz bivših jugoslavenskih  republika, osim Makedonije. Mi smo bili jedini iz Hrvatske. Projekt  „Prokletije bez granica“, koji kao veliki ruksak na  leđima nosi Enes Drašković, predsjednik PSK Hrid, obuhvaća uspone  na tri prokletijska vrha u tri države - Maja Jezerce u Albaniji,  Đeravicu na Kosovu i Zlu Kolatu u Crnoj Gori. Uz kavu prekidanu  brojnim mobitelskim pozivima Enko nam je ispričao priču o  Prokletijama koje će biti manje proklete, a više okrenute  zajedništvu u čuvanju i proživljavanju njihove snage i čarolije.  Spomenuo je i probleme oko prošlogodišnjeg pohoda za čije  otkazivanje sam saznao dan uoči održavanja.
Krenulo se rano 16. srpnja 2011. iz Babinog polja i katuna Bogićevica,  preko zelenih obronaka, ispod tamno smeđih stijena, preko bezbroj  blještećih potoka i pored smirujućih ledenjačkih jezera. Pohod je  trajao 12 sati, crnogorski i kosovski granični policajci su nas  srdačno dočekali i ispratili, a pohod je vodio istaknuti plavski  planinar Zuvdija Barjaktarević. Svih 85 planinara je izašlo na vrh,  tako da su i djevojke u godinama, koje su se nogu pod nogu nosile sa  tempom kolone, zasjale širokim osmjesima nad mokrim majicama po  vršnom grebenu Đeravice.
U iduća dva dana pridružili smo se na pohodima grupi planinara iz  Prirodnjačkog društva Bukvalist iz Novog Sada koju je po okolnim  vrletima vodio član Visokogoraca Grne Gore Aleksandar Đaić. Pokazalo  se da imamo iste ciljeve: 17. srpnja Karanfil-Sjeverni vrh (2460 m), a  18. srpnja Maja e Rosit (2525 m). U dobrom društvu hodali smo 9 i 14,5  sati na turama u kojima ništa nije lako i ništa nije blizu. Posebno  moram pohvaliti sposobnosti crnogorskog vodiča koji je preko 15 m  širokog, izuzetno strmog i opasnog odronom odnesenog dijela  planinarske staze osigurao i preveo cijelu grupu. Neki su nakon  prijelaza uz suze i u šoku priznali da im je to bio najveći strah u  životu.
Slijedeći neželjeni adrenalin izbjegavali smo na putu prema kući  provlačeći se kroz zasjede prometne policije četiriju država.
Tri dana u Prokletijama zvuči daleko i egzotično, ali je prije svega  naporno. Mislim da je posebna ljepota i šarm Prokletija u izrazitoj  gustoći zašiljenih, stršećih grebena i dubokih dolina pod njima. 
Dostupni vrhovi, livade koje su zbog kratkog ljeta pretrpane cvijećem,  bijeli sipari, kristalne bujice i ledenjački mirna jezera malo  zavaraju umorno tijelo i ublaže tragove strmih uspona.
Uz dugotrajna hodanja, neosigurane eksponirane prijelaze („da se  prirodno ne nagrdi“) i bol u vratu od gledanja gore-dolje sigurno  nećete cijeli dan ponavljati „Dobar dan“, a ljudi koje sretnete na  nekom prijevoju znaju kako se zove dolina iz koje dolaze i vrh koji se  vidi. Ponudit će vas „vodom iz bureta“ ili nečim slatkim i  obavezno razmijeniti neko pitanje ili odgovor.
Katuni na većim visinama uglavnom su napušteni, a domaće djevojčice  koje sretnete kako šeću dolinom Grbaja pozdravit će vas na engleskom  jeziku.
Gledajući sa Maja Rosita preko albanske granice koja, na veliku radost  planinara, više nije željezna zavjesa, uvjerili smo se da crnogorske  Prokletije čine samo oko 20% ukupnog prokletijskog masiva, a da se  preko čarobnih Krasnićkih Prokletija prema Jadranu širi prostor  bezbrojnih špiceva i grebena. Pomislio sam da tamo ima vrhova za  cijeli planinarski život i pitao sam se da li su ih dohvatili samo 
ljudsko oko i planinarsko srce.
Tri dana u Prokletijama kao tri velika doživljaja.

Miloš Bjelajac - HPD Zrin Petrinja

Fotografije: Saša Juić