Izvještaj sa izleta na Čukur brdo iznad Hrvatske Kostajnice

Iako je Vakula  za nedjelju 5. ožujka najavio kišu u cijeloj Hrvatskoj, ovaj put nisam niti pomislila ponovno odgoditi izlet na Djed.

Sjetila sam se jednog starog planinara koji je rekao da pravi planinari nikada ne odustaju od izleta zbog  vremenske prognoze.

Jer kakav je to planinar koji nikada nije promrzao, pokisnuo i oznojio se, jer sve to jača tijelo i duh, povećava izdržljivost i otpornost

organizma.

Tako su valjda razmišljali  i ostali, pa  se tog tmurnog  jutra okupilo na Trgu hrvatskih branitelja 11 planinara, nekih još snenih i nenaspavanih.

Gledamo u nebo  koje se namrštilo, pa  krećemo sa tri automobila prema Hrvatskoj Kostajnici.

Nakon kavice u hotelu „Central“ ostavljamo jedan automobil  u Kostajnici i krećemo sa dva automobila do nekada poznatog restorana „Đenadija“ od

kuda počinje staza Gordana Lederera, tragično nastradalog hrvatskog snimatelja.

Staza nije baš najbolje markirana, ali znamo da vodi do Djeda i  ne možemo zalutati. Ubrzo počinje lagano padati kišica, a zatim sve jače.

Vadimo kišobrane i kabanice i  ubrzo ispod njih vire naše pokisle glave. Staza se pretvara u blatnjavu kaljužu, a mi ne odustajemo- znamo svoj cilj.

Usput primjećujemo da se rano proljeće stidljivo uvuklo u šumu, na to nas podsjećaju rascvjetali drijenak, lijeska ,male hrpice jaglaca i poneki ptičji pjev.

Još samo kada bi se pojavilo sunce!!  Priroda bi zadobila zlaćani ogrtač i sve bi izgledalo drugačije…

 

Nakon 1,5 sata hoda stižemo do spomenika Gordanu Ledereru koji je izrađen u obliku ogromnog fotografskog objektiva, unutar kojeg je velika

leća napukla, slomljena i propucana snajperskim metkom  simbolizirajući i  samu  Ledererovu  smrt.

Do spomenika Slomljeni pejzaž vode  33 betonske ploče koje predstavljaju broj godina poginulog Lederera. Sa ovog tužnog mjesta puca prekrasan pogled na

Kostajnicu i usnulu  ljepoticu Unu.

Kod spomenika se slikamo i  palimo svijeću svjesni koliko je krhka linija između života i smrti.

Nastavljamo put prema Kostajnici asfaltiranom cestom, a kiša nas i dalje prati.

Blatnjavi smo i pokisli pa netko reče da nas  u restoranu na Djedu možda ne bi ni pustili unutra, pa da je bolje da odmah produžimo u Bosansku Kostajnicu,

jer tamo sve prolazi.

Svi smo se složili, jer smo već namirisali  ćevape, a i  jedno pivce  bi dobro sjelo .Naš  predsjednik, kao brižni otac, odvozi vozače po automobile  i sa dva automobila

odlazimo u Bosansku Kostajnicu. Grupa od 3 planinara (vjerojatno na dijeti ) odlazi odmah u Petrinju.

U Bosanskoj Kostajnici smo se zadržali oko sat vremena i nakon malo dužeg zadržavanja  na granici oko 14 sati krećemo prema Petrinji.

Usput pogledavam prema Djedu i  mislim -  doći ćemo mi opet , možda ćemo tada imati više sreće sa vremenom, ali  i ovaj put nam je bilo lijepo.

 

 

Mirjana Čermak