Zavižan 2019

Apsolutno sve stvari u životu događaju se baš u određeno vrijeme. Trebaju sazrijeti i uz malo dobre volje, organizacije dragih prijatelja i... vlastite odlučnosti dogodit će se. Tako je meni, nakon mnogih planinarskih godina, brojnih planina, četiri ljetna Zavižana, najzad došlo vrijeme za jedan pravi zimski Zavižan. Tomo i Saša pomno su sve dogovorili, ispitali teren i rezervirali noćenje u planinarskom domu na Zavižanu za nas dvanaest planinara. Hvala vam, dečki! Prvobitni plan je bio dovesti se do Alana, pa pješačiti Premužićevom stazom do Zavižana. Tu stazu je u vremenu od 1930. do 1933. godine sagradio građevinski inžinjer i nastavnik Ante Premužić, dugačka je 57 km, prosječna širina joj je 1,20 m, najviša točka kraj koje smo prošli nalazi se na 1630 m i predstavlja pravo umijeće slaganja kamena suhozidom. Hodanje po Premužićki je pravi užitak, ali i privilegija planinara. Vremenske neprilike, točnije snježni zapusi na tom dijelu Velebita spriječili su naš prvobitni plan. Nije sazrijelo vrijeme za hodanje od Alana do Zavižana. Tako smo autima došli do Zavižana i pješačili Premužićevom stazom u suprotnom smjeru, dakle od Zavižana do Rossijeve kolibe. Naravno da je i na tom dijelu Velebita u ovo doba godine bilo snijega. Nama u prilog išla je činjenica kako se tak snijeg nije smrznuo na stazi jer je temperatura bila nekoliko stupnjeva iznad ništice. Hodali smo po mekanom snijegu i moram priznati da to nije uopće jednostavno. Taj snijeg je na dijelovima bljuzgav, na dijelovima brašnast, a na manjim dijelovima i zaleđen, pa se na svaki, ama baš svaki korak treba dobro paziti. Nema zvjerinjanja i usputnog fotografiranja prelijepog Sjevernog Velebita. Osim toga, takvo hodanje po snijegu zahtijeva mnogo više energije, a ja sam svojom poprilično zadovoljna. Još da se nisam pokliznula na početku Premužićeve, pala na koljeno i šaku koja je kasnije naotekla (izgleda i boli kao da sam se šorala s nekim), moje hodanje bi bilo idealno. Zato je idealno bilo vrijeme - sunčano, ne previše hladno, a na vrhovima standardno vjetrovito. Još jedan vrh koji mi je tek sada sazrio (premda sam više puta kraj njega prošle, ali bez uspona) je Gromovača na 1676 m. Na tom usponu i vrhu nedostajao mi je jedino moj Lovro u "Creme de la Creme" ekipi. Jakov treba još malo sazrijeti za takve uspone. Još jedna jako važna stvar je bila savršena, a to je društvo. Osjetila sam jako puno pozitivne energije, čula zarazni smijeh prijatelja s kojima nisam neko vrijeme planinarila, brbljala ili samo šutjela u tom društvu, sve je bilo pozitivno, dobro i prihvatljivo. Kada smo nakon 17 km snježnog hodanja došli sa stvarima na planinarski dom na Zavižanu, tamo smo zatekli 30-tak zagrebačkih planinara iz HPD-a Kapela. Nekolicina nas je mrko gledala jer su oni, zahvaljujući našem Saši koji je naš smještaj rezervirao i potvrdio na vrijeme, noćili na klupama i madracima s obzirom da u domu nije bilo dovoljno kreveta za sve nas. Bez obzira na to, velikodušno su nas nahranili grahom (sve pohvale divnoj gospođi Jagodi, tajnici njihovog društva), ujutro počastili i kavom, a druženje uz pjesmu i pokoju čašicu odužilo se do nekog doba večeri. Do fajrunta su ostali najizdržljiviji, a fantastična trojka uputila se i na noćni uspon na Zavižansku kosu. Vrijeme za moj uspon na kosu sazrijelo je u nedjelju ujutro. Čarobno! Posebno! Savršeno!

Kristina Suppe