Zrmanja 2019.

Ovaj izlet u Marijinoj organizaciji postaje tradicionalan jer se održava već petu godinu za redom. Ove godine poprimio je i međunarodni karakter s obzirom da se našoj veseloj družini priključio isto tako veseli Britanac Brian. 18 ljudi započelo je subotnje jutro okupljanjem na Trgu, smještanjem u mini-bus i putovanjem prema Obrovcu. Predahnuli smo na kavi u restoranu Mirjana u Rastokama i vrlo brzo po dolasku u Obrovac pozdravili se sa našim dragim prijateljima i domaćinima Josipom i Majkom. Kapetan Ive vozio je našu veselu družinu brodom po Zrmanji i to najprije nizvodno od Obrovca, pa kasnije i uzvodno. Čini se kako kanjon Zrmanje na pojedinim mjestima nije mjesto na kugli zemaljskoj. Sva naša osjetila se opuštaju u plovidbi nestvarnim kanjonom, svatko od nas je našao svoje mjesto na prometalu i najbolji način za uživanje i opuštanje. Dok smo doplovili do Novigradskog mora vjetar je jače zapuhao, nebo se zamračilo, krenule su munje i gromovi (ali ne iz stripa, nego ono - za stvarno), a potom i jaki pljusak što nas nije spriječilo da uživamo u skakanju s broda, plivanju i slatko - morskim radostima na mjestu gdje se sljubljuju Zrmanja i Jadran. Doživljaj kupanja za vrijeme kiše je zaista nešto što se ne doživljava često. Nekolicina je razmišljala kako bi nas grom, u slučaju da zvekne u brod, sve spržio. Međutim, taj strah je bio neosnovan i mi smo se nakon kupanja i bez gubitaka vratili istim putem do Obrovca. U očekivanju razvedravanja napravili smo malu pauzu i stiskali se pod tendicom lokalnog kafića Delfina dok je po Obrovcu pljuštalo. Vožnja brodom se nastavila uzvodno i razveselilo nas je razvedravanje i povratak sunca. A potom i novi adrenalinski doživljaj. Jankovića buk je divan jedan slap koji me još lani oduševio, do kojeg smo doplovili, iznad kojeg smo hodali, u čijoj blizini smo brali zrele smokve, a poseban doživljaj za sve generacije bilo je skakanje sa slapa visokog oko dva metra. Odlična atmosfera, smijeh, prisjećanje na zabavne događaje iz bliže ili dalje prošlosti nastavilo se kod naših prijatelja Josipe i Majkija. Oni su nam složili pravu gozbu i ljudovali s nama do kasnih večernjih sati. Sa njihove terase sve je zvonilo od smijeha. A da ne bi ispalo da smo došli samo na laganini izlet i druženje, sutradan smo se uputili prema nacionalnom parku Paklenica na području južnog Velebita i planinarili u tri grupe. Jedna je išla do špilje Manita peć, druga do Borisovog doma, a treća do Anića kuka. Hrabre skakačice sa Jankovića buka i Predrag bili su u prvoj grupi, žene i nejačad u drugoj, a najizdržljivija, samo muška grupa i, od milja nazvanoj Creme de la Creme, bila je treća grupa. Nismo se ovaj put bavili alpinizmom iako smo primijetili popriličan broj zaljubljenika u penjanje po stijenama. Vidjeli smo divokoze. Nakon hodanja i predaha po stazama stjenovite Paklenice svi skupa smo se našli kod Bunkera - modernistički preuređenog prostora sa kafićem, toaletom, izložbenim edukativnim prostorom kojeg smo i razgledali. Skinuvši sa sebe ne baš miomirisnu odjeću i obuću i obukavši kupaće kostime i japanke došlo je totalne transformacije. Tome je pridonio i kratki tečaj meditacije u plićaku u koje nas je uvela naša Lidija. Kupali smo se u Starigradu u kojem me ugodno iznenadila isto tako ugodna temperatura mora (inače, tamo postoje vrulje zbog kojih je more u Starigradu uglavnon prohladno). Ali ne ove godine. Kasno popodne naše dvodnevno druženje se bližilo kraju. U mini-busu se nismo previše družili jer je većina dremuckala. Oni koji nisu, mogli su pratiti radio-prijenos nogometne utakmice. Ili nositi vrećice, vlažne maramice i vodu našim najmlađim članovima koji su sjedili u zadnjem dijelu zagušljivog malog prometala i bljuckali. Vjerujem da im to nije pokvarilo sve one lijepe doživljaje iz Obrovca, sa Zrmanje, iz Paklenice i Starigrada.

Kristina Suppe