Kremen 2019.

Čitajući prije polaska na put Planinarski vodič po Hrvatskoj Alana Čaplara saznala sam kako je Kremen peta po visini planina u Hrvatskoj, nalazi se u Lici, u Zadarskoj županiji, a visoka je 1590 m. Osim detalja o samoj stazi, pristupu, informacijama o vrhu, zapeo mi je za oko detalj kako je jako slabo posjećena planina s obzirom da je poprilično udaljena od većine hrvatskih gradova. Mi smo odlučili uvjeriti se sami je li to baš tako. Naš maestro ovog puta je bio Saša G. koji je jedini od nas osam već imao priliku penjati se na Kremen. Prijavilo se sedam Zrinovaca i jedan sisački planinar. Iz Petrinje smo sa dva automobila krenuli u 6:00 sati. Nisam baš bila presretna činjenicom da sam ja jedan od dva vozača jer je kombinacija vožnje, odgovornosti za suputnike i planinarenja (nakon kojeg opet voziš dok ostali spavaju i odmaraju) poprilično naporna i iscrpljujuća. Stali smo u Mirjani na kavi i osvježenju, kao i tjedan dana ranije, na putu za Obrovac. Put smo nastavili prema Bruvnu u kojem smo skrenuli na cestu prema Donjem Lapcu. Makadamskom cestom se nismo dugo vozili jer nismo vozili terence, pa se naši limeni ljubimci i njihove gume ne bi baš ludo proveli. Tako je laganini krenulo naše hodanje. Cesta je bila laganini, a nakon nešto više od sat vremena ušli smo u šumu prateći markacije. Eeee, to više nije bilo laganini hodanje nego strmi uspon koji je, što smo se više približavali vrhu, bio sve strmiji. Sat vremena i 15 minuta nakon ulaska u šumu i početka žestokog penjanja bili smo na vrhu. I taj završetak uspona, tj. dolazak na vrh, prekrasni vidici, još ljepši bijeli puflasti cumulusi i opuštanje uz hranu i piće je baš ono najljepše što te vuče gore i naganja da upregneš još koji atom svoje snage prilikom penjanja, dok si uspuhan, znojan, klecavih koljena... Da smo ostali malo dulje na vrhu Kremena, uvjerena sam da bi malo dremnula zavaljena na travici. Neki i jesu nakratko zahrkali, kad već nisu imali privilegiju dremuckanja putem. Osim nas do vrha se popelo i mlađe društvo zadarskih planinara. I to je bilo to. Putem ni žive duše, kako na penjanju, tako i na spuštanju. Baš kako je Čaplar napisao. Dobro, Šuco je na silasku sa Kremena vidio jedno živo biće kod tzv. izvora koji je zapravo barica sa nimalo pitkom vodom. I potjerao to otrovno živo migoljavo biće koje nazivaju poskokom. Dok smo još meditirali na vrhu, čuli smo grmljavinu što nas je ponukalo da se što prije počnemo spuštati. Još u šumi, prije izlaska na makadamsku cestu čuli smo šuškanje kapljica kiše po lišću. Međutim, po izlasku iz prirodnog zaklona krošnji drveća ta kišica razvila se u ljetni pljusak i tuču uz povremene udare gromova nekih 300-400 metara od nas (sudeći po brojanju sekundi nakon sijevanja groma). Svih osam planinara skupilo se ispod jedne grane koja nam nije dugo pružala zaklon. Svi smo bili mokri do gaća i to po drugi put. Prvi put smo bili mokri od znoja nakon penjanja, a sada od pljuska. Nije dugo trajalo, zahvatio nas je jedan kišni oblak i baš iznad nas istresao svoj teret. Hodanje smo nastavili jer drugo nam nije preostalo, nešto smo presvukli, nešto se osušilo na nama putem do automobila jer je ubrzo opet zavladalo sunce. Dogovoreno je jedno stajanje u Borju gdje smo nadoknadili gubitak soli, ali i šećera, tekućina, kofeina, nikotina...kako je kome trebalo. Od Borja do Petrinje nam je trebalo malo više od dva sata vožnje, pa smo doma bili već oko 20:00 sati, iscrpljeni i zmazani, ali zadovoljni i bogatiji za još jedan prekrasan dan u planini. Saša je odlično organizirao ovaj lijepi izlet s kojeg upravo sređujem dojmove i zato ti, Saša, hvala :)

Kristina Suppe