Klek 2020

Klek i Klečice 07. lipnja 2020

Današnje planinarenje nije bilo predviđeno ovogodišnjim planom izleta HPD-a Zrin, ali spontano, na zadnjem sastanku društva rodila se ideja i pao je dogovor za odlaskom na Klek u organizaciji naših prekaljenih planinara Miloša i Mirjane. Ta planina iznad Ogulina naziva se kolijevkom hrvatskog planinarenja jer je u Ogulinu 1874. nikla ideja o osnivanju planinarskog društva. Inače, kad se Klek gleda s južne strane djeluje poput usnulog diva, a uz grad i planinu vezane su brojne legende o vješticama, o nesretnoj ljubavi djevojke Đule po kojoj je nazvan i ponor, točnije kanjon rijeke Dobre, a vjerujem i da je Ivana Brlić Mažuranić dobivala inspiraciju za svoje bajke i likove upravo u svom rodnom gradu, popularno zvanom gradu bajki i njegovoj okolici. Ja sam na Kleku bila nekoliko puta, ali rado dolazim ponovno. Društvo mi je danas radilo još 16 planinara s kojima sam iz Petrinje krenula ranom zorom. Putovali smo automobilima lokalnom cestom sa uobičajenim usputnim stajanjem na kavi u Zvečaju, ali i u Tounju kod dvokatnog kamenog mosta, te iz sela Bjelsko krenuli pješačiti. Uspon do planinarskog doma na 1000 m nije bio dugotrajan niti prezahtjevan, ali smo se svi kod doma okupili, malo odmorili, okrijepili te nastavili dalje prema vrhu na 1181 m. Međutim, ja do tog vrha nisam došla. Ne zato što nisam mogla, nego zato što sam između penjanja na Klečicu (koju još nazivaju i Mali Klek) i Klek izabrala ovo prvo. Na Klečici, koja se nalazi na 1058 m, bila sam samo jednom prije puno, puno godina. Tada na njoj nije bilo sajli, a nedavno su one postavljene i uvelike olakšavaju nazovimo alpinističko penjanje na Klečicu. Kod razdvajanja puta prema vrhu Kleka i Klečica dobila sam informaciju da je dvoje naših planinara krenulo prema Klečicama, pa sam požurila kako bi ih stigla. Međutim, oni su ipak otišli na Klek, pa sam sama uživala u ovom penjanju. Bilo je prekrasno! Osjećaj je fantastičan! Sa vrha Klečice uživala sam u pogledu, vidjela točkice od planinara na vrhu Kleka i imala svoj osobni dragocjeni „kutak za trenutak“. To mi je bio vrhunac današnjeg dana i u doslovnom, ali i u prenesenom značenju. Kad sam se kasnije opet našla sa mojim planinarima kod planinarskog doma rekli su mi da su i oni sa vrha Kleka vidjeli jednu točkicu na Klečici. Još jedna informacija vezana uz Klečice. Negdje se ističe jednina Klečica, a negdje množina Klečice. To su zapravo dvije stijene - Klečice koje sačinjavaju noge uspavanog diva, a penje se na jednu - Klečicu na koju sam ja danas imala čast popeti se. Svi mi koji smo danas planinarili po Kleku imali smo svoje želje, svoj cilj i svoje uspjehe na koje možemo biti ponosni i koji nas čine sretnim ljudima! S nama je bila i jedna naša novopečena planinarka Tajana koja se oduševila planinarenjem, a koja je prošla planinarsko krštenje kod planinarskog doma. Tamo je poprilično puhalo, pa su neki naši planinari bili u domu, a neki od nas vani. Dom je bio odlično posjećen, a naš organizator Miloš je simpatično, u svom stilu, uspostavljao kontakte sa ostalim planinarima iz Lijepe naše koji su tog dana odlučili doći na Klek kao i mi. Spustili smo se do auta i dovezli u Ogulin kojim smo prošetali i u hotelu Frankopan mljackali slanim ili slatkim palačinkama. Prije napuštanja Karlovačke županije dovezli smo se i prošetali uz jezero Sabljaci, još jedno divno mjesto u prirodi. To je akumulacijsko jezero nastalo na toku Zagorske Mrežnice, a popularno je nazvano „ogulinsko more“. Mi se ovog puta u njemu nismo okupali, ali tko zna, možda i budemo nekom drugom prilikom, nekim ponovnim dolaskom u zeleni ogulinski kraj. Hvala neumornom vođi puta Milošu i hvala svima vama, dragi moji planinari, na današnjem danu!

 

Kristina Suppe