Golica 2020.

Golica, Karavanke 13. lipnja 2020

Pet planinara HPD Zrin uputilo se u subotu 13. lipnja u 5:30 iz Petrinje prema Sloveniji. Ta petorka smo Lovro, Jakov, Miloš, Zlatko i ja. Odredište je bilo Planina pod Golico gdje su nas čekali Maja i Dražen koji je organizirao ovaj „dječji izlet“. Iz Zagreba je došlo još četvoro Draženovih prijatelja Krešo, Goran, Zoran i Mare, članovi HPD Runolist iz Zagreba. U 10:00 sati krenuli smo s penjanjem prema vrhu Golica u Karavankama. U daljini se vidio Triglav. Penjali smo se zimskom stazom prema planinarskom domu na Golici na 1580 m i već na ovom prvom usponu vrlo brzo se uvjerili da je izlet daleko od dječjeg. Zato sam i stavila navodnike na početku s obzirom da je organizator izleta ovo planinarenje tako najavio. Ali, ipak su to Karavanke. Na domu smo kratko predahnuli i nastavili daljnje penjanje prema zelenom vrhu Golica na 1836 m koji se nalazi na samoj slovensko-austrijskoj granici. Narcisa, po kojoj je ova planina poznata više nema, a kada cvatu, u svibnju, Golicu dnevno posjeti oko 2000 planinara. Nije mi ni najmanje žao što nisam doživjela tu gužvu u planini. Međutim, uživali smo u mnogobrojnim drugim šarenim i mirisnim biljkama, krajoliku, vidicima…Iznad nas je cijelo vrijeme penjanja lepršala i kružila jedna bezmotorna letjelica, a bilo je i paraglajdera. S obzirom da su vidici odozgora veličanstveni i da je dan bio prekrasan, sunčan i topao, ja bih se na vrhu zadržala puno duže i našla kutak za trenutak. Međutim, takvih trenutaka je bilo puno manje nego samog hodanja, bilo da se radilo o penjanju ili spuštanju. Ruta je bila duga, a trebalo se i spustiti za dana jer nas je čekao još i povratak kući. Prošli smo oko 12 km, savladali visinsku razliku od 800 m i spustili se do mjesta Planina pod Golico s kojeg smo krenuli oko 18 sati. Na svoje sinove planinare sam izuzetno ponosna jer su pokazali najprije sebi da su iskusni i izdržljivi planinari. Nije bilo jednostavno sve navedeno proći, ispenjati i spustiti se u kratkom vremenskom periodu. Naravno da su obojica zaspala vrlo brzo kako smo sjeli u auto i krenuli natrag. Možda bih i ja malo zaćorila da nisam vozila, ali ovaj put je na mene „pao grah“ da vozim. A osim cjelodnevnog hodanja, tj. planinarenja po Karavankama prevezla sam 545 km. Ta kombinacija vožnje i planinarenja u istom danu je poprilično iscrpljujuća, ali nije mi nimalo žao što sam išla i odlučila se za ovaj pothvat. Vratila sam se doma umorna (i nisam vratila samo sebe, nego i svoje suborce), ali sretna i obogaćena još jednim divnim planinarskim danom provedenom sa obitelji i u odličnom društvu!

Kristina Suppe