Šugarska duliba!

Otkako sam vidjela da je planinarsko sklonište Šugarska duliba na južnom dijelu Velebita obnovljeno prije tri godine, maštam o odlasku u taj modernistički objekt namijenjen planinarima. Maštarije i želje se ostvaruju, a ja sam svoju ostvarila ovog, zadnjeg vikenda u lipnju. Tri mušketira – Jakov, Miloš i Zlatko bili su mi društvo, suputnici i pomagači. Hvala vam, dragi moji! Iz Petrinje smo krenuli u subotu 27. lipnja u 6:00 sati prema Brušanima, malom ličkom mjestu kraj Gospića. Kavu smo popili u Korenici jer je Borje zatvoreno, a po dolasku u Brušane auto ostavili u dvorištu mještana Milana s kojim je Miloš, u svom prepoznatljivom, otvorenom i simpatičnom stilu komunikacije to i dogovorio. Oko 10:30 vesela četvorka krenula je s penjanjem. Najprije je to bilo kroz pitomu šumu (izuzevši krdo divljih svinja koje je Miloš vidio), a planinarska staza presijecala je 6 lokalnih puteva. Uslijedio je mukotrpan uspon po vododerini, tj. ogromnom kamenju, a nastavio se kroz dva klanca – Kameniti i Pasji (u prijevodu – sad se penješ, pa se spuštaš, pa opet tako iz početka). Odlično označena staza kroz gustu čistu bukovu šumu na dijelovima je obrasla mladom bukvom. Ima tu i jako puno odlomljenih grana i drveća, debelog sloja lišća i kamenja koje otežava i usporava hodanje. Za takvo penjanje i spuštanje treba biti izuzetno koncentriran i treba paziti na svaki korak. Stoga smo mi tu izuzetno tešku, od planinara rijetko posjećenu stazu (putem nismo sreli niti jednog planinara), sa povremenim kraćim stajanjima prešli za 7 sati. Ona je duga samo 7,3 km i na njoj se prevaljuje visinska razlika od 600 m, ali penjački je jako zahtjevna. Ne mogu riječima opisati tu sreću, ushićenje, zadovoljstvo pomiješano sa umorom, bolnim leđima od teške naprtnjače, znojnom odjećom, uparenim nogama u gojzericama u trenutku dolaska do našeg cilja. Tamo smo sreli i družili se sa tri Slovenca i dva Slavonca, a nakon što smo se okrijepili i vratili snagu, popeli smo se na obližnji stjenoviti miomirisni vrh s kojeg smo uživali u nevjerojatnom, nesvakidašnjem pogledu na naš predivni Jadran, otok Pag, Zadar. Eeeee, to su trenuci koji se pamte i zbog kojih se sav trud, muka, pentranje, znojenje…isplati! Sklonište je izuzetno simpatično i funkcionalno, obogaćeno naljepnicom HPD-a Zrin iz Petrinje, ali spavanje na tvrdom drvetu u vreći za spavanje nije nešto što bih si poželjela svake noći. Ono što je divno je pogled na zvjezdano nebo koje se jasno vidi kroz staklenu stijenu uz koju smo Jakov i ja spavali. Buđenje, pakiranje i pokret bio je ranom zorom. U 6:15 bacili smo zadnji pogled prema Šugarskoj dulibi i krenuli istim putem natrag. Naravno da to nije bilo samo spuštanje, nego kombinacija spuštanja i penjanja za koju treba biti psihički i fizički sposoban. A i kad se lomiš, sumnjaš, posrneš, stišćeš zube znaš da nemaš izbora, da se nećeš teleportirati doma, složiš se sam sa sobom i nastavljaš dalje. Zato što je sve to uspio skupa s nama, a još sa opečenim leđima od kupanja na Kupi, izuzetno sam ponosna na Jakova, mog ljubljenog mušketira. Meni osobno ovaj dvodnevni doživljaj Velebita bio je najteži do sada. Golica i Begunjščica su male bebe u usporedbi s ovim! Milanu smo se za čuvanje mog auta zahvalili vrganjima koje su Jakov i Miloš našli u šumi, osladili smo se šumskim jagodama, u Gospiću smo se počastili pizzom, u Mirjani kavom i kolačima, a svoja tri mušketira dovezla sam kući oko 18 sati, umorna, ali sretna i bogatija za još jedno lijepo planinarsko iskustvo. Hvala vam na svemu, dragi moji mušketiri!

Kristina Suppe