Poštak
Poštak je izdvojena planina u Lici, u blizini rijeke Zrmanje, a naziv potječe iz vremena kada se pod planinom izmjenjivala pošta na granici Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva. Na nekim kartama planina je označena imenom Kečina kosa, ali među planinarima prevladava naziv Poštak. Tamo nas je 12. rujna odveo Saša koji je sve odlično organizirao i vremenski savršeno isplanirao. Hvala ti, Sale, na divnom izletu! Kako se do mjesta Otrić na cesti između Gračaca i Knina trebalo doputovati, krenuli smo iz Petrinje u 5:00 sati. Bilo nas je 22 Zrinovaca združenih sa sisačkim lađarima i prijateljima, a u Otriću su nam se pridružila još dva planinara od kojih je mlađi imao samo 9 godina. I sve ishodao. Bravo! Predahnuli smo u restoranu Mirjana u Rastokama čiji smo stalni gosti. Hodanje prema vrhu na 1425 m započeli smo u 9:15. Kako smo se penjali, tako su i vidici postajali sve ljepši. Krš, kamen, nisko raslinje, travnati tereni bez šume i zavojite markirane staze karakteristične su za penjanje na Poštak. Negdje na pola puta, desno od staze ukazale su nam se kamene skulputure koje smo obišli i proučili. Meni su se jako svidjele, pogotovo ona najneobičnija i koja se zove Marsovac. Ima i usta i oči i nos. Stvarno! Sa Lovrom sam raspravljala kojeg su sastava i kako su mogle nastati te skulpture kraj kojih smo se i fotografirali. Penjenje do vrha trajalo je dva i pol sata, a ručak, osvježenje, odmor, meditacija, izležavanje, skeniranje veličanstvenog krajolika, izmjenjivanje anegdota i crtica iz života, ali i planinarsko krštenje novih planinarki potrajalo je sve do 13 sati kada samo se počeli spuštati. Nakon zajedničke fotografije, naravno.
Muškovci na Zrmanji
Spuštanjem do željezničke stanice gdje smo ostavili automobile završilo je naše današnje planinarenje, ali ne i izlet. Uputili smo se na već poznate Muškovce na Zrmanji u kojoj je osvježenje i rashlađenje bilo upravo ono što mi je trebalo. Meni je ovo treći put u zadnje dva mjeseca kako posjećujem ovo idilično mjesto za opuštanje i uživanciju. Veli moj Lovro da moramo doći i u listopadu. Ako lijepo, toplo vrijeme potraje, zašto ne? Bilo je tu skokova sa lijane, ocjenjivanja istih, plivanja, bućkanja u prirodnom jakuzziju, izležavanja u hladovini, ali i ispunjenja vizije u vidu boce pive orošene kapljicama. Kako je dan bio topao i sunčan, a mi veći dio dana izloženi suncu, većinu je to sunce zveknulo u glavu ili kožu vrata, ramena i ruku. Mene je šešir spasio da ne dobijem glavobolju. U kasni popodnevni sat, baš onako kako je Saša i isplanirao, krenuli smo kućama. Kratko se zaustavili u Macoli na kiselom mlijeku (kavi, soku, štrudli, fritulama). Ja sam sa Lidijom putem komentirala kako je ovo bio još jedan divan, aktivan dan proveden u prekrasnoj planini, u prirodi, u odličnom, opuštenom društvu, sa novim istomišljenicima, ali i dobrim, starim prijateljima koji ti uljepšaju dan. Hvala vam svima, dragi ljudi!
