Našu dvotjednu planinarsko-turističku avanturu po Grčkoj privodili smo kraju na sjeverozapadu Grčke, u regiji Epir, na Zagorochoriu. To je kraj poznat po svojim prirodnim znamenitostima, visokim vrhovima, dubokim klancima, skrivenim alpskim jezerima, a predstavlja destinaciju koja je pravi raj za planinare, alpiniste, skijaše i zaljubljenike u kretanje po prirodi, tj. aktivni odmor.
Zagorochoria su tradicionalna kamena sela orjentirana aktivnim istraživačima prirodnih ljepota. Mi smo se smjestili u selu Megalo Papigko, u neposrednoj blizini sela Mikro Papigko iz kojeg kreću usponi na vrhove planine Tymfi (Gamila, Astraka...), koja je dio planinskog lanca Pindus ili jezero Drakolimni. To su mala simpatična sela s kamenim kućama čiji su krovovi također kameni i savršeno se uklapaju u planinski krajolik, a nalaze se na nadmorskoj visini od 900 do 960 mnv.
U petak, 29. kolovoza 2025. godine krenuli smo ranom zorom iz Mikro Papigko u smjeru planinarskog doma Astraka na 1950 mnv, a označene staze kreću iz samog sela. Staza je u početku ugodna, utabana, dobro markirana i bez strmih dionica. U tom početnom dijelu prolazi kroz šumu, pa ima dovoljno hlada za ugodno penjanje. Nakon izlaska iz šume usponi su sve strmiji, ali natkrivena odmorišta dobrodošao su zaklon od sunca i mjesto za odmor, baš kao i tri izvora pitke vode čija hladnoća osvježava i omogućuje lakši nastavak penjanja.
Naša vesela ekipica razdvojila se u dvije grupice. Prvu su sačinjavali Megi i Tomo, naše mlade planinarske snage čiji cilj, nakon planinarskog doma Astraka je bio najviši vrh Gamila na 2497 mnv. U drugoj grupi bili smo Sanja, Neno, Željko i ja koji smo se nešto lakšim tempom penjali prema domu i u četiri sata prešli 7 km, ali i savladali visinsku razliku od gotovo 1000 mnv.
Planinarski dom Astraka smješten je na sedlu, na sjajnoj lokaciji. Na koju god stranu od doma se usmjeri pogled, prizori su veličanstveni. Nakon kratkog odmora na terasi doma, „deca“ su se uputila svojim putem na kojem su susretali različite životinje, manje grupe planinara, upijali veličanstvene krajolike i uspjeli doći do najvišeg vrha. Bravo! Bili su oduševljeni krajolikom, pogledima na okolne vrhove, grebene, klanac Vikos koji je pod zaštitiom UNESCO-a, dugačak oko 12 km, a na nekim mjestima dubok do 1000 m. S vrha Gamila Megi i Tomo mogli su vidjeti i jezero Drakolimni (Zmajsko jezero) do kojeg smo se penjali Neno, Željko i ja. S planinarskog doma Astraka i 1950 mnv najprije smo se spuštali kamenom i siparom po jakom suncu do proplanka na 1770 mnv na kojem je paslo veliko krdo divljih konja.
Uslijedila su još dva uspona i jedno spuštanje kako bismo nakon sat i pol vremena hoda stigli do jezera Drakolimni na 2050 mnv. Koliko god brojna penjanja, spuštanja i svladavanja visinskih razlika bila zahtjevna i naporna, toliko je slađi i ljepši dolazak do cilja! Pogled na Zmajsko jezero smješteno tik uz rub litica (nazivaju ga i jezerom na kraju svijeta), predah uz njegovo zelenilo, šetnja oko njega, pogled na okolne vrhove, uključujući i najviši vrh Gamilu na koji su se penjali naši Megi i Tomo… zaista su fascinantni. Imali smo čast i zadovoljstvo vidjeti i fotografirati endemsku životinjicu koja obitava u jezeru. To je smeđe-crna životinjica dugačka 8-12 cm koja ima četiri noge (slične gušterovim), a pliva u jezeru poput ribice. Zaštićena je i rijetka vrsta u Grčkoj koju zbog oblika i veličine nazivaju zmajićima.
Uslijedilo je spuštanje i penjanje (dva puta) od jezera do doma Astraka, pa daljnje spuštanje do sela Megalo Papigko u kojem smo bili smješteni. Puno kilometara i puno svladavanja visinskih razlika u jednom danu. Aplikacija je pokazala da smo prošli 17 km, a efektivnog hodanja imali 5:45 sati u kojem smo prošli 1340 m visinske razlike. Bome jedno prekrasno planinarenje od kojeg smo na razno-razne načine ostali bez daha.
