U subotnje rano jutro, u 6 sati, Petrinja je ostala iza nas dok se kolona od minibusa, kombija i tri automobila uputila prema Velebitu. Dan smo otvorili kako i priliči – kavom i doručkom u restoranu Mirjana – Rastoke, gdje su kiflice nestajale brzinom munje. Nastavljamo vožnju dalje uz još jedna ekspresnu “piš & čik” pauzu koja je donijela dodatnu dozu razbuđivanja.
Dolaskom na prijevoj Dabarska kosa započela je naša velebitska avantura.
Prvi dio staze vodio nas je legendarnom Premužićevom stazom do Skorpovca. Put je bio lagan, ritam ugodan, a društvo konja koje smo nakratko susreli unijelo je dodatnu čar. Kad su shvatili da ne nudimo ništa jestivo, dostojanstveno su nas napustili i nastavili svojim putem.
Od Skorpovca kreće ozbiljniji uspon prema Budakovu brdu. Tu se već osjetio pravi velebitski karakter – strmina, vjetar, svježina i vidici.
Na vrhu nas je dočekao širok pogled na Pag, more i moćni Bačić kuk. Idealno mjesto za dužu pauzu, ručak i punjenje baterija.
Nakon odmora i obaveznog slikanja nastavili smo grebenskom stazom prema Prikinutom, uz stalno otvorene poglede: s jedne strane more i otoci, s druge šuma i more kukova. To je dio Velebita koji se ne zaboravlja – tih, prostran, divlji i veličanstven.
Završni izazov bio je 20-minutni spust niz stjenovitu Visibabu. Umorne noge odradile su to pažljivo i koncentrirano, ali uspješno. Nakon toga slijedi povratak Premužićevom stazom natrag na Dabarsku kosu, uz onaj poznati osjećaj “odradili smo to junački”.
Dan smo zaokružili večerom u restoranu Prašina (Podoštra), uz prepričavanja doživljaja i dogovore za nove ture. U Petrinju smo se vratili u kasnim noćnim satima – umorni, ali puni posebnog planinarskog adrenalina koji se ne može kupiti, samo doživjeti.
Hvala svima na još jednom prekrasnom danu. Sunce nas je grijalo, vjetar nas je „mazio”, a vidici bodrili.
Posebno bravo za nove članove koji su po prvi puta kročili na Velebit, ne znajući što da očekuju, i odmah se oduševili njegovom ljepotom i snagom, kao i za one koji su spoznali da Velebit najbolje pokazuje gdje su naše osobne granice — ali i kako ih pomaknuti. Svaka čast i našim „starim” liscima koji su te staze pregazili već davno, i opet su bili tu — s osmijehom, iskustvom i jednakim oduševljenjem kao prvi puta.
Veliko hvala Nikoli, našoj vrhunskoj metli - čovjeku koji je pazio da ne bude gubitaka i da se svi vrate kući u istom broju kao što smo i krenuli.
Zajedno smo odradili pravu velebitsku avanturu i stvorili nove uspomene.
Uz planinarski pozdrav, do novih staza i vidika,
Grozdana Robinić
Više fotografija pogledajte na Facebook stranici HPD ZRIN Petrinja.