Velebit u svojoj snazi i veličini uvijek ostavi drugačiji dojam na mene, bilo da sam na području sjevernog, srednjeg ili južnog dijela. Tako je bilo i ovoga puta kada je 13 odvažnih ljudi odlučilo provesti produženi vikend hodajući 57 km dugačkom Premužićevom stazom.
Prvi dan nas je na području Zavižana, gdje je bila naša polazišna točka dočekala poprilično jaka bura koja nas je natjerala da stavimo kape, rukavice i kapuljače. Poslije dobivenih uputa od rendžera nacionalnog parka o stanju staze do Alana krenuli smo u našu trodnevnu avanturu.
Prvi dio staze do Crikvene bio je lagan iako nas je bura svako malo tjerala da stavljamo kape na glavu jer su se zavjetrina i udari vjetra stalno izmjenjivali. Zasnježeni dio staze prije izlaska na livade podno Seravskog vrha, bio je prilično dugačak, znatno nas je usporio radi opreza od klizanja. Snijeg je bio razmočen tako da smo se mogli bočno kretati, a neću ni pomisliti što bi bilo da je taj dio bio pod ledom. Prolaskom snježnog dijela staze izlazimo na livadu obasjanu suncem i tu radimo odmor. Svi su zalegli na mekane busene trave, a jedina koja se čula bila je tišina.
Tada sam prvi put shvatio da smo se prepustili Velebitu da nas vodi i to me veselilo. Ostatak dijela puta do pl. kuće Alan prošli smo bez problema, a tamo nas je dočekao pravi mravinjak. Toliko ljudi na Velebitu nikad nisam vidio. Imao sam informaciju da će tih dana biti prometno po Premužićevoj stazi, ali ne toliko. Smještamo se u kuću, večeramo dogovoreni obrok i vrlo rano odlazimo na počinak. Drugi dan nas je čekala najduža dionica, Alan - Skorpovac. Buđenje, sređivanje stvari i polazak u 7.00 sati jamčili su nam dovoljno vremena za uživanje u pogledima na otoke i obalu koji su bili u našem vidokrugu veći dio navedene dionice.
Pametno smo hodali, radili kratke pauze i svaka 2 sata stali na 15-ak minuta. Prolaskom kraj Korita, jedinog živog izvora pitke vode počinju i prvi znaci umora. Dosta se toga akumuliralo. Nekima je ovo bilo prvi puta da vežu više dana hodanja, a tu se pokazala prava planinarska etika i nije bilo prihvatljivo žuriti do odredišta nego smo radili češće pauze kako bi grupa ostala na hrpi, a da pritom ne ugrožavamo ničiju sigurnost. Zapravo, nije bit prvi stići, nego da svi stignu sigurno na odredište bez obzira trajalo to sat ili dva duže nego što smjerokaz kaže (a često laže...
). Na Skorpovac smo svi došli, a sklonište nas je dočekalo prazno. Osim vozača kombija, koji su čekali hodače koji su prolazili stazu u organizaciji komercijalnih agencija nikog nije bilo. Zauzeli smo si mjesta za noćenje i ostatak dana proveli u ugodnom druženju.
). Na Skorpovac smo svi došli, a sklonište nas je dočekalo prazno. Osim vozača kombija, koji su čekali hodače koji su prolazili stazu u organizaciji komercijalnih agencija nikog nije bilo. Zauzeli smo si mjesta za noćenje i ostatak dana proveli u ugodnom druženju.
Treći i zadnji dan, čekala nas je dionica Skorpovac - Baške Oštarije. Morali smo rano krenuti (u 6 h) jer smo imali dogovoreni transfer za Zavižan u 12 sati. Osim odmora na Dabarskoj kosi gdje smo zadnje uživali u pogledima na more, ali i na kukove, kretanje je proteklo bez problema i oko 11 h dolazimo do hostela u Baškim Oštarijama.
Vidno umorni sjedamo na osunčanu terasu i naručujemo hladna pića. Dok smo čekali prijevoz za Zavižan uspjeli smo i ručati, a kada je Dragec sirenom javio da je došao sjedamo u bus i krećemo ka automobilima na Zavižanu.
U Petrinju i Sisak smo se vratili u večernjim satima umorni, ali zadovoljni. Drago mi je bilo provesti tri dana u ovoj avanturi sa prijateljima iz društva. Žao mi je što neki nisu mogli krenuti zbog zdravstvenih tegoba. Tko zna, možda će u budućnosti biti zainteresiranih ljudi koji bi imali želju proći najljepšu planinarsku stazu u Hrvatskoj. Meni neće biti teško i peti puta joj se prepustiti.
Do sljedećih avantura, ostajte mi zdravo!
Za HPD Zrin,