Sjetila sam se jednog starog planinara koji je rekao da pravi planinari nikada ne odustaju od izleta zbog vremenske prognoze.
Jer kakav je to planinar koji nikada nije promrzao, pokisnuo i oznojio se, jer sve to jača tijelo i duh, povećava izdržljivost i otpornost
organizma.
Tako su valjda razmišljali i ostali, pa se tog tmurnog jutra okupilo na Trgu hrvatskih branitelja 11 planinara, nekih još snenih i nenaspavanih.
Gledamo u nebo koje se namrštilo, pa krećemo sa tri automobila prema Hrvatskoj Kostajnici.
Nakon kavice u hotelu „Central“ ostavljamo jedan automobil u Kostajnici i krećemo sa dva automobila do nekada poznatog restorana „Đenadija“ od
kuda počinje staza Gordana Lederera, tragično nastradalog hrvatskog snimatelja.
Staza nije baš najbolje markirana, ali znamo da vodi do Djeda i ne možemo zalutati. Ubrzo počinje lagano padati kišica, a zatim sve jače.
Vadimo kišobrane i kabanice i ubrzo ispod njih vire naše pokisle glave. Staza se pretvara u blatnjavu kaljužu, a mi ne odustajemo- znamo svoj cilj.
Usput primjećujemo da se rano proljeće stidljivo uvuklo u šumu, na to nas podsjećaju rascvjetali drijenak, lijeska ,male hrpice jaglaca i poneki ptičji pjev.
Još samo kada bi se pojavilo sunce!! Priroda bi zadobila zlaćani ogrtač i sve bi izgledalo drugačije…
Nakon 1,5 sata hoda stižemo do spomenika Gordanu Ledereru koji je izrađen u obliku ogromnog fotografskog objektiva, unutar kojeg je velika
leća napukla, slomljena i propucana snajperskim metkom simbolizirajući i samu Ledererovu smrt.
Do spomenika Slomljeni pejzaž vode 33 betonske ploče koje predstavljaju broj godina poginulog Lederera. Sa ovog tužnog mjesta puca prekrasan pogled na
Kostajnicu i usnulu ljepoticu Unu.
Kod spomenika se slikamo i palimo svijeću svjesni koliko je krhka linija između života i smrti.
Nastavljamo put prema Kostajnici asfaltiranom cestom, a kiša nas i dalje prati.
Blatnjavi smo i pokisli pa netko reče da nas u restoranu na Djedu možda ne bi ni pustili unutra, pa da je bolje da odmah produžimo u Bosansku Kostajnicu,
jer tamo sve prolazi.
Svi smo se složili, jer smo već namirisali ćevape, a i jedno pivce bi dobro sjelo .Naš predsjednik, kao brižni otac, odvozi vozače po automobile i sa dva automobila
odlazimo u Bosansku Kostajnicu. Grupa od 3 planinara (vjerojatno na dijeti ) odlazi odmah u Petrinju.
U Bosanskoj Kostajnici smo se zadržali oko sat vremena i nakon malo dužeg zadržavanja na granici oko 14 sati krećemo prema Petrinji.
Usput pogledavam prema Djedu i mislim - doći ćemo mi opet , možda ćemo tada imati više sreće sa vremenom, ali i ovaj put nam je bilo lijepo.
Mirjana Čermak
