Nakon tjedan dana planinarsko-morskih pustolovina sređujem dojmove, gledam fotke i razmišljam što napisati. Dakle, svašta smo prošli i koješta doživjeli u tih tjedan dana.
Prva postaja: Velebit
Najprije sam sa svojom i jednim tuđim djetetom krenula na Velebit. Putem smo stali u kampu Slapić na Mrežnici, ali samo na piće i wc jer je padala kiša. Naša sljedeća stanica bilo je Kuterevo, utočište za medvjede o kojima smo nešto i naučili. Zatim smo stali na Oltarima pozdraviti se sa dragim prijateljima Slavkom, Ankom i Marijom s kojima smo se prijašnjih godina intenzivno družili i sprijateljili tijekom naših kampova na Oltarima. Ove godine zbog šuma u komunikacijskim kanalima, udvostručenja cijene noćenja ili možda bolje rečeno ljudske gluposti nismo održali kamp na toj lokaciji. Nego smo izabrali drugu lokaciju za naš planinarski kamp, ali o tome malo kasnije.
Ja sam za nas četvoro najprije rezervirala dva noćenja u planinarskom domu na Zavižanu. Smjestili smo se u prizemlju, sami u višekrevetnoj sobi, osjetili dobrodošlicu domaćina i ugodnu zavižansku atmosferu. Penjali smo se na dobro poznate vrhove u okolici Veliki Zavižan, Kosa, obišli Botanički vrt i upoznavali prijatelja Marka sa čarima planinarenja. U nedjelju smo planinarili do Malog Rajinca na 1699 m, a na Vučjaku su u smiraj dana „padale“ izvrsne panoramske fotografije sa pogledom na naš Jadran, otoke i velebitske vrhove. Meni osobno je taj dio sjevernog Velebita izuzetno drag, poseban i čaroban. Ove godine imali smo čast i privilegiju približiti se divljim konjima koji su došli jako blizu planinarskog doma na Zavižanu. Bilo je predivno doći im toliko blizu da smo ih mogli pomaziti, dati trave da nam jedu iz ruku ili samo promatrati iz blizine njihovu veličanstvenost.
Planinarski kamp na Jablancu
Nakon dva dana Zavižana spakirali smo svoje krpice i spustili se malo južnije i na puno nižu nadmorsku visinu, ali i puno višu temperaturu zraka i dnevnu i noćnu. Naš ovogodišnji planinarski kamp održao se u Jablancu, u planinarskom domu kojim upravlja planinarsko društvo MIV iz Varaždina, a koji se nalazi na najmanjoj nadmorskoj visini na svijetu. To je 26 m. Ljudi vele da im intenzivnije ostaju u sjećanju lijepe stvari, pa ja neću detaljno opisivati nehumane uvjete spavanja u višekrevetnom skloništu ili skladištu u kojem nema ni grama zraka niti mjesta za odložiti stvari. Samo ću napisati da su to uvjeti koji su ispod nivoa svakog čovjeka, pa i planinara naviknutih na skromne uvjete noćenja u planinarskim domovima i skloništima. Osim nas četvoro, na Jablanac, malo simpatično mjesto zaklonjeno od bure, bez dućana, ali sa poštom koja radi od 9 do 11, restoranom, slastičarnicom, crkvom i ruinom od nekadašnjeg češkog hotela, tijekom ponedjeljka, utorka, ali i četvrtka su stizali naši dragi prijatelji, planinari HPD-a Zrin iz Petrinje. Sve skupa nas je bilo 21, družili smo se, zbijali crnohumorne šale na račun spomenutih spavaonica, hranili jedni druge, častili se dagnjama na buzaru zahvaljujući Goranu i Višnji, puno razgovarali, puno se smijali, vježbali jogu u smiraj dana, bilo je i pjesme, zajedno ili u grupicama odlazili na plažu ili planinarske izlete. A bilo ih je. Hodali smo do Zavratnice, prekrasne uvale u kojoj smo se okupali, ali i penjali do vidikovca, pa uživali u bojama i oblicima ove zeleno-plavo-sive uvale iz ptičje perspektive.
Izlet na Rab i penjanje na Kamenjak
U srijedu smo išli na otok Rab, ranom zorom sa četiri auta došli na trajekt, najprije se penjali na vrh Kamenjak na 408 m gdje smo složili našu piramidu kamenja. Svatko je stavio jedan kamen, a bilo nas je 18. Kaže Palma da se čovjek razlikuje od životinja po tome što ostavi trag na mjestu koje je posjetio. Dobro, i životinjice ostave svoje tragove, ali kratkotrajne ;)
Mi smo na Kamenjaku ostavili trajni kameni trag, a kasnije ispunili želju djeci koja su se htjela kupati na Rajskoj plaži. Plićak, pijesak, picigin, kavica, dremuckanje u šumi ili klopa u restoranu (neki su umjesto picigina radije izabrali picu), a onda posjet Anđeli, prijateljici naše Ivančice u njenom raju u Barbatu. Anđela nas je dočekala i počastila kavom, sokom, narescima i tortom kao da smo njeni najbliži. Prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj! Tako sam ja doživjeli Anđelu koja je pozitivna, smirena i vedra osoba. Još smo upoznali njezinu kćer i unuke bebe blizance koji su nas sve očarali, kupali smo se, skakali s mola i uživali u čarima mora, a na trajektu koji nas je vodio natrag iz Mišnjaka i Stinicu razmišljala sam kako ovaj divan otok nije moguće otkriti u samo jednom danu. Osjećala sam da sam samo zagrebala po površini i da ću sigurno ponovno posjetiti Rab.
Opet na Velebit!
Ima još jedno mjesto na koje želim opet doći, a to je planinarska kuća na Alanu. Zadnji dan našeg kampa nas 11 se uputilo najprije autima do Alana, a onda planinarilo do vrha Zečjak na 1622 m. Malo smo škicnuli i Premužićku koju su neki naši planinari prohodali u nekoliko navrata. Ja sam doživjela samo neke dijelove i jako su mi se svidjeli njena kamena utabana staza, cvijeće i biljke svih mogućih oblika, mirisa i živih boja (nigdje sve nabrojeno nije tako intenzivno kao na Velebitu!), mnogobrojni leptiri koje nigdje drugdje nisam vidjela, savršeno harmonično isprepletene veće ili manje stijene sa zelenilom i raslinjem, dulibe, livade, sedla i vidici od kojih ti zastane dah. Zastaneš i ti, pogledaš svu tu divotu oko sebe, spoznaš da si i ti dio te ljepote i smiješ se samom sebi od sreće! Zato hodam, zato planinarim i idem u prirodu što češće. Doduše, morat ću napraviti malu pauzu na tu temu jer sam zadnji dan na plaži zagrebala poprilično debeli sloj kože na stopalu da je i naš Predrag imao posla sa zavijanjem rane, a priskočio nam je u pomoć i jedan par koji je sa sobom na plaži imao prvu pomoć i u njoj antibakterijski sprej, gazu i zavoj. Dobro da se nisam skršila prvi dan! I ne skršim se u planini, nego na plaži!
Bilo je lijepo, atraktivno, zanimljvo, veselo i nezaboravno!
Tako sam ja sa zavojem na nozi, zadnje večeri u Jablancu, pratila naš fotografski natječaj. Dan ranije Palma je sa mladim planinarskim snagama, zaljubljenicima u fotografiju dogovorila da svatko od nas može poslati jednu, dvije ili tri fotografije koje će ocjenjivati žiri, zbrojit će se bodovi i novčano nagraditi prva tri mjesta. Svi smo donirali neki iznos novčića i zajedno skupili 250,00 kn. Konkurencija je bila jaka, žiri nepotkupljiv i ocjenama ne baš darežljiv (npr. zalasci sunca od kojih niti jedan nije bio moj dobivali su 15-tak od mogućih 30 bodova), a naša tri mlada planinara osvojila su prva tri mjesta. Neću ih imenovati, neću iznositi detalje završnice foto natječaja, samo ću napisati da je među ta tri planinara bio i moj sin koji je sasvim sam, svojom idejom i izvedbom, junački i pošteno osvojio nagradu. I zaradio si neke novčiće za kasicu-prasicu.
A povratak kući? Nisam se pratila sa ostalim planinarima od kojih su mnogi suosjećali sa mnom zbog moje povrijeđene noge i nudili vožnju. Hvala vam svima! Ja sam zaključila da mi je lakše voziti auto nego hodati, pa sam svoje troje djece odvezla najprije na kupanje na Mrežnicu (obećala sam im to na polasku), a onda i kući. Puno sam napisala, a opet ima toliko detalja koje nisam niti spomenula. Nije baš jednostavno sažeti mnogobrojna događanja unazad tjedan dana u nekoliko redova. Tko želi, pročitat će sve, tko ne želi, pogledat će fotke. Ja znam da mi je bilo lijepo, aktivno, zabavno, zanimljivo, veselo i da ću mnoga mjesta posjetiti opet. Krenite i vi!
