Nakon prošlotjedne analize toplo-hladno što se tiče vremenske prognoze, a koja je bila prilično nestabilna i mijenjala se ne iz dana u dan, nego iz sata u sat, a nakon nekoliko konzultacija s Vedranom iz PD Obruč u petak, 13. 05. između 12.00 i 13. 00 sati odlučio sam da će se izlet održati. U najavi je bilo dosta kiše, što na konfiguraciju terena nije nimalo poželjno ( mokri kamen ), situacija se naglo popravila i mogućnost pljuskova bila je najavljena za 17.00 sati ( yr.no. - prilično su pouzdani ).
Naime, 17 sudionika uspona na Hahlić kroz Mudnu Dol okupilo se u 6.30 u subotu ispred bivše robne kuće i krenulo ka Podkilavcu gdje je bio naš polazak na uspon. Uz usputnu kavu na odmorištu Ravna Gora u Podkilavac stižemo u 9.45 i nakon kratkih priprema i kompletiranja opreme krećemo na uspon u 10.15. Nakon pola sata i hoda po livadama u podnožju Grobničkih Alpa ulazimo u kanjon Mudna Dol gdje nailazimo na prvi uspon po klanfama i uz sajlu, a koji treba savladati na siguran način. Penjem se prvi na 12-ak metara visoku prvu "etažu " tog kaskadama prožetog klanca i uz pomoć sigurnosnog užeta oslobađamo ruksaka sudionike uspona. Dižemo ih gore kako bi svaka osoba mogla koncentrirano odraditi prvi zadatak.
Inače sudionici izleta su bili i članovi prve planinarske škole HPD-a Zrin te su se prvi put susreli s vertikalnim usponom koji je trebalo odraditi na maksimalno siguran način. Na moje ugodno iznenađenje i uz neopisivo zadovoljstvo sve je prošlo bez većih problema i nastavljamo dalje kroz ovaj veličanstveni kanjon.
Naša mala avanturica nastavlja se dalje uz izvrsnu sinhronizaciju svih sudinika uspona (svi smo pomagali jedni drugima) i nakon 2,5 sata provlačenja između stijena i pentranja uz sajle, ljestve i ostala pomagala izlazimo na prve livade. Tu naša priča iz surovog kamena prelazi u nježnu travu i bajkovitu šumu. Uz put se vide ostaci konvoja migranata o čijim sudbinama nije zahvalno razmišljati. Malo pomalo ispada da "Norvežani " fakat znaju gađati prognozu. Polako se nakupljaju oblaci u daljini, a negdje iznad Obruča počinje grmusati, ali dobrim procjenama mislim da ćemo stići do pl. doma Hahlić prije pljuska. Tako i biva. U dom smo došli doslovno 5 minuta prije pljuska koji je padao dobrih 45 minuta. A nakon oblaka stiže i sunce te dio sudionika koristi priliku i odlazi na vrh simboličnog imena Čunina glava. Valjda im je gore bilo toliko dobro i lijepo da nisu mogli prestati pričati o pogledu koji je sezao od Istre ka Sloveniji te Kvarnera prema Gorskom Kotaru.
Ostatak dana uz večeru i druženje provodimo u ugodnom ćakulanju.
Drugo jutro uz ležerno buđenje, jutarnju kavicu s pogledom, dio sudionika odlazi na Dnić, vrh s desne strane od doma, a jedan sudionik odlazi snimati remake filmskog klasika" I konje ubijaju, zar ne" Sydneya Pollacka iz 1969. U 9.00 sati počinjemo silazni dio putanje. Na tabli piše 1.5 h do Podkilavca, ali sam odmah znao da nema šanse. Silazak je trajao 2,5 sata i nakon skidanja gojzi, presvlačenja pada dogovor da se odvezemo do obližnje Kostrene na rekuperiranje.
Dolaskom u Kostrenu, ubrzo se spuštamo do mora i uz hladno osvježenje pada dogovor za osvježenje u moru. Spoj planine i mora uistinu je najbolji. Ugodno osvježavajuće more od 18-19 stupnjeva režiser i moja malenkost koristimo za kupanje. Poslije nam se pridružuju i ostali, ali nemaju kupaći pribor ( točaju noge ), a ne znaju da su svake gaće kupaće gaće !
Poslije se razilazimo kao rakova djeca i uz potvrdu pred večer da su svi stigli svojim kućama odlazim i ja svojim poslom...
Hvala svim sudionicima za sudjelovanju na izletu. Bili ste kompaktna ekipa koja nesebično pomaže prvom do sebe.
Više fotografija pogledajte na Facebook stranici HPD ZRIN.
Do nekog slijedećeg uspona ostajte mi zdravo !
Za HPD Zrin Petrinja,
Saša Grahovac
