Premda u Obrovac i na Zrmanju u Marijinoj organizaciji idemo već godinama, svaki put doživimo nove avanture. Ovogodišnju avanturu sam mogla nasloviti velebitska bura, ali nije to jedina bura koja nas je zadesila ovog vikenda, no do toga ću doći malo kasnije. Ne mogu vam sve sočne detalje otkriti odmah na početku!
Dakle, u subotu 11. srpnja okupilo se 17 planinara Zrinovaca na petrinjskom glavnom Trgu i uputilo na dvodnevni izlet u Obrovac i planinarenje do Tulovih greda. Putovali smo autima, već tradicionalno stali na kavi u Mirjani u Rastokama i došli do Obrovca u kojem nas je, kao i svake godine, dočekao naš dragi prijatelj Majki. Pronašao nam je smještaj i navečer, zajedno sa suprugom Josipom nam priredio gozbu u svom obrovačkom domu. Dok su Majk i Josipa pripremali svakojake delicije za nas, mi smo plovili Zrmanjom do Novigradskog mora.
Iako se ja treću godinu u nizu divim kanjonu Zrmanje, stapanju zelene rijeke sa stjenovitom obalom i nebeskim plavetnilom, svake godine vidim nešto novo (kao što je npr. nogometno igralište tik do rijeke, malo nizvodnije od Obrovca) i doživim taj veličanstveni krajolik na drugačiji način. U svakom slučaju, opuštajuće je, plovidba je divan osjećaj. A skakanje sa svih dijelova broda, pa i sa krova u Novigradsko more adrenalinski je, još bolji osjećaj! To nam je bilo prvo kupanje toga dana.
Uslijedio je povratak u Obrovac, promjena prijevoznog sredstva i dolazak do druge čarobne prirodne oaze na Zrmanji koja se zove Muškovci. Na tom mjestu postoji i auto-kamp, restoran, kafić, može se ploviti kajakom, skakati u Zrmanju sa mnogobrojnih skakaonica, plivati tik do patkica (neki su iskušavali mogu li uloviti jednu od njih i izazvali salvu smijeha od ekipe s obale kad je patka iznenađena nadobudnim plivačem otprhnula dalje), promatrati Velebit i Tulove grede na horizontu ili se samo izvaliti na suncu uz osvježavajuće piće. Ma, milina! Zrmanja je uvijek osvježavajuća, neki bi rekli hladna, djeca su najviše uživala u skakanju u rijeku s mosta ili sa lijane, a meni je najljepše bilo pozicionirati se na kaskadama i guštati u prirodnom jakuzziju. Sada imam sigurno dva grama celulita i masnih naslaga manje ;)
Uživancija u odličnom društvu nastavila se kod naših domaćina s kojima se isto družimo godinama. Divni su, ugoste nas kao svoje. A na neki način mi i jesmo već njihovi. I pobrinu se da se uz obije ića i pića ona dva grama izgubljena na jakuzziju vrlo brzo vrate. Meni je ovogodišnje otkriće bio Majkijev repertoar pjesama iz svih krajeva Lijepe naše. Pjevanje i druženje bi se sigurno nastavilo i duže u noć da nismo trebali sutradan rano ustajati, obući planinarsku odjeću i obuću i uputiti se prema Tulovim gredama.
Majstorskom cestom smo milili autima, zaustavili se kraj rodne kuće Luke Modrića, ali i crkve sv. Frane u kojoj će naši Josipa i Majki obnoviti svoje bračne zavjete. Kad smo se dovezli do podnožja Tulovih greda i izišli iz automobila doživjeli smo takve i tolike zapuhe bure o kakvima slušamo u prometnim vijestima i koje zaustavljaju prometovanje na cestama pod našim čarobnim Velebitom. Lani u Kući Velebita u Krasnom iskusili smo neke jačine bure na njenom simulatoru. Međutim, ta simulacija bure je mala beba u usporedbi sa ovom pravom pravcatom koja nas je dočekala ove nedjelje podno Tulovih greda. Trebalo se dobro ukopati kako nas ne bi nosila, a za sprečavanje kreiranja punk frizura ne bi pomogao ni peterovremenski Taft. Pročistila nas je, ušla u sve pore, zavukla pod kosti, ali i spriječila da se penjemo do vrha. Šmrc! Ipak smo mi razumni, iskusni planinari koji ne idu glavom kroz zid. Dogovoreno je kupanje u Starigradu i povratak kući u ranim popodnevnim satima.
Kako ipak ne bi prerano došli doma pobrinuo se naš Ivan koji si je za taj dan baš zacrtao da ide planinariti. Njegova solistička paklenička avantura bila je kombinacija solo planinarenja do Anića kuka do koje se penjao sa ostalim planinarima prošle godine, neuspio pokušaj alpinizma i pronalaska najkraćeg puta do ulaza u Paklenicu, ali i traženja pomoći HGSS-a. Svi mi iskusni planinari bili smo iznenađeni, ali i zabrinuti kad smo saznali da je Ivan zaglavio, ali smo i odahnuli kad se napokon pojavio na dogovorenom mjestu jer je ovaj izlet prošao bez gubitaka. A Gibonni bi otpjevao – Ovo mi je škola... Sigurna sam da Majki zna i Gibonnijev repertoar. Znamo ga i mi i svi zajedno ćemo se pridružiti nakon intonacije, bome nećemo solirati. Tko zna kako bi to ispalo!
Na kraju ovog eseja želim samo još napisati da je naša Marija odlično sve skupa organizirala i izuzetno uspješno ispunjavala želje i željice svojih prijatelja planinara. Hvala ti, draga Marija! Vidimo se i dogodine u Obrovcu! Ma, vidimo se mi i ranije, ali znaš već...
Kristina Suppe