Baraćeve špilje
Imala sam silnu želju i osjećaj da nam je pravi trenutak za putovanje i u najkraćem mogućem roku napravila plan i program. I nisam se prevarila. Bila su to dva čarobna dana sa mojim sinovima isplanirana zadnji tren! Najprije smo razbili vremenski čvor (kako je to moj Lovro nazvao) Baraćevih špilja u koje se spremamo zaista godinama. I nikako ih posjetiti jer uvijek je trebalo malo skrenuti s puta prema moru. Ili prema kući. A u Baraćevim špiljama nam je simpatični vodič Filip ispričao priče o šišmišima, guanu (najkvalitetnijem prirodnom gnojivu), postanku špilja, slaganju kostura špiljskog medvjeda, anegdote i po prvi put smo doživjeli apsolutni mrak. Na krajnjem osvijetljenom dijelu Filip je na neko vrijeme ugasio rasvjetu. Mogli smo samo čuti kapljice i vlastito disanje, ali vidjeli nismo ama baš ništa, koliko god se oči prilagođavale tami! Prošetali smo tzv. Vučjom stazom zaštićenog krajobraza Baraćeve Špilje i odigrali badminton.
Zrmanja u Muškovcima
Putovanje smo nastavili do već poznatog nam Obrovca i Muškovaca, tj. Berberovog buka na rijeci Zrmanji. Dali smo si oduška skačući s mosta i lijane dok god nam je sunce dozvoljavalo. U prijevodu – ostali smo uz Zrmanju do sumraka i prenoćili u najljepšem apartmanu u Obrovcu.
Tulove grede
Ustajanje je bilo rano ujutro kako bi izbjegli vrućinu. Točnije, penjanje po vrućini. Pokušali smo se popeti na Tulove grede prije otprilike mjesec i pol, ali bura nam to nije dozvolila. Zato nas je ovog petka vrijeme stvarno pomazilo. Vjetrića nije bilo, sunce je sjalo, vani je bilo 22°C. Ma, idealno za penjanje. Kako smo i putokaze za Baraćeve špilje gledali godinama, tako smo i Tulove grede isto jako dugo samo gledali odozdo. Međutim, sada smo ostvarili i to predivno penjanje. Očarala me ta velebitska stijena i još jednom sam se uvjerila u posebnost, raznolikost, ljepotu Velebita i po ne znam koji put osjetila veličinu, strahopoštovanje i divljenje prema toj našoj najljepšoj planini. Zadnjih pola sata penjanja do vrha bilo je posebno, ali i zahtjevno. Trebalo je paziti na svaki korak, pokazati alpinističke vještine služeći se rukama i nogama, provlačiti kroz uske prosjeke, prebacivati naprtnjače i pomagati jedni drugima savjetima. Moram priznati da sam nedaleko od vrha predložila dečkima da se vratimo, ali njima ta opcija nije uopće bila opcija. Drago mi je što sam poslušala svoje sinove, iskusne, zrele, hrabre i sposobne planinare na koje sam jako jako jako ponosna! A pogled sa vrha Tulovih greda je pogled od milijun dolara! I pogled, panorame, osjećaj uspjeha i užitka! Ma, zapravo, nema tih milijuna bilo koje svjetske valute koji mogu takav doživljaj platiti! Spuštali smo se sretni, ispunjeni, nasmijani zbog tog silnog bogatstva.
Restoran Ambar u Slunju
Po dolasku do auta nastavili smo put Majstorskom cestom prema unutrašnjosti, tj. Sv. Roku i dalje prema Lici. Odlučila sam počastiti i dečke i sebe, tj. začiniti cijelo naše kratko, ali izuzetno slatko i aktivno putovanje ručkom u restoranu Ambar u Slunju. Otvoren je krajem prošle godine, gledam ga na internetu već neko vrijeme, a sada su i naši nepci uživali u prefinoj hrani ovog modernistički osmišljenog „fancy – shmancy“ restorana. S obzirom da je menu slagao poznati hrvatski chef Mate Janković, očekivala sam jako nabrijane cijene hrane i pića. Ali za nešto malo više od 300 kn nas troje je uživalo u delicijama, te punih trbuha i dojmova vratili se kući. Ma, život je lijep i važno je iskoristiti svaki trenutak, svaku priliku za uživanje u ovom životu! Nas troje jesmo! :D
